Kremacija: Historijat i savremena praksa
Kremacija – spaljivanje tijela nakon smrti – poznata je praksa još iz prahistorije. Korištena je u starom Rimu, Grčkoj i među hinduistima u Indiji, gdje se smatra da sagorijevanje tijela oslobađa dušu. Mnoge paganske kulture su je praktikovali iz praktičnih, ritualnih ili simboličkih razloga. U srednjem vijeku, posebno u kršćanskoj Evropi, kremacija je bila gotovo potpuno napuštena zbog vjerskih uvjerenja u uskrsnuće tijela.
Ponovno širenje kremacije u modernom dobu počinje krajem 19. stoljeća s razvojem nauke i sekularizma, posebno u Evropi. Danas se kremacija prakticira u mnogim zemljama iz praktičnih, ekonomskih i ekoloških razloga.
Stavovi kršćanskih i drugih vjerskih zajednica o kremiranju
Katolička crkva
Do 1963. godine, Katolička crkva je strogo zabranjivala kremaciju, smatrajući je protivnom vjeri u tjelesno uskrsnuće. Međutim, instrukcija Piam et constantem (1963) i Kodeks kanonskog prava iz 1983. godine dozvoljavaju kremaciju, pod uslovom da nije izvršena kao čin poricanja kršćanske vjere.
Katehizam Katoličke crkve navodi:
“Crkva dozvoljava kremaciju, ako nije odabrana iz razloga koji se protive kršćanskoj vjeri.”
Međutim, naglašava se da se pepeo ne smije rasipati, niti držati u kući – mora biti pohranjen na svetom mjestu, poput groblja.
Pravoslavna crkva
Pravoslavne crkve, kako Grčka, tako i Srpska pravoslavna crkva, zadržale su strogo odbijanje kremacije. Smatraju da je ljudsko tijelo hram Duha Svetoga i da spaljivanje tijela vrijeđa njegovu svetost. Također, vjeruju u doslovno uskrsnuće tijela, što je, po njihovom tumačenju, nespojivo s praksom kremacije.
U većini pravoslavnih zemalja sveštenik neće obaviti opelo (pravoslavni ekvivalent dženazi) nad kremiranim tijelom.
Islamski stav o kremiranju
U islamskom učenju, ljudsko tijelo se smatra dostojanstvenim i nakon smrti. Njegovo očuvanje i ukop u zemlju predstavlja čin poštovanja i pokornosti Allahovim odredbama. Kremacija se smatra haram, strogo zabranjenom i oko toga su islamski učenjaci saglasni.
Osnov islamskog stava temelji se na:
Kur’anski princip dostojanstva čovjeka: „Mi smo sinove Ademove doista počastili…“ (El-Isra, 70.)
Allahov Poslanik a.s. kaže: “Lomiti kost mrtvome je isto kao i lomljenje živome.”
Šejh AbdulʿAziz ibn Baaz, bivši veliki muftija Saudijske Arabije, u svojoj zbirci Majmūʿ al‑Fatāwā izražava stav da spaljivanje mrtvih muslimana (ili nemuslimana) nije dozvoljeno (haram), te da nije legitimizirano kao opcija, osim eventualno u ekstremnom slučaju nužde, što je izuzetno ograničeno prema šerijatskim principima. On se poziva na hadis: „Vatrom kažnjava samo Gospodar vatre“, shvatajući impresivno metaforu protiv spaljivanja živih i mrtvih kod ljudi.
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovina je takođe dala jasan stav po ovom pitanju: „Kremiranje tijela umrlog muslimana je zabranjeno. To je sasvim jasno svakom muslimanu i ne treba ga posebno dokazivati. Postupanje s tijelom umrloga sastavni je dio dženaze koja spada u tzv. oblast ibadeta u kojoj je osnovni princip slijeđenje Poslanikove prakse, a ne inovacija. Dakle, u obredima važi princip zabranjenosti osim onoga što je dozvoljeno. Nemamo dokaza dozvoljenosti kremiranja, te za taj čin ostaje važiti princip zabranjenosti. Nije nepoznato da kremiranje potiče iz hinduističke tradicije, a možda ima veze i sa vatropoklonstvom, pa je i sa te strane zabranjeno, budući da je zabranjeno oponašati druge vjerske tradicije u njihovim vjerskim obredima. Kremiranje je nespojivo s islamskom tradicijom sahranjivanja umrlih!“
Da li je dozvoljeno klanjati dženazu kremiranoj osobi?
Da bi se dženaza klanjala po hanefijskom mezhebu potrebno je da tijelo postoji, da je oprano (gusl), umotano (ćefin) i pripremljeno za ukop. Kada je tijelo spaljeno, ti uvjeti ne postoje, pa dženaza-namaz po hanefijama nije dozvoljena, bez obzira da li kremiranje bila volja umrlog ili ne. Ali postoji mišljenje među nekim učenjacima da se dženaza može klanjati ako osoba nije svojevoljno pristala na kremiranje, u ovom slučaju namjera dženaze je dova za oprost.
Da li je kremiranje dozvoljeno u slučaju nužde?
U iznimnim situacijama, kao što su bojazni od širenja opasne zaraze ili da država naredi obavezno kremiranje, islamski pravnici su raspravljajli o dozvoljenosti kremiranja zbog nužde. Međutim, i tada se insistira da se učini maksimalan napor da se tijelo ukopa u skladu s propisima.
Dakle, čak i u nuždi, kremacija se smatra zadnjom opcijom, i to ako nema drugog načina zbrinjavanja, što je ekstremno rijetko.
Zaključak
Nakon svega da se zaključiti da u islamskom učenju, poštovanje prema tijelu umrlog čovjeka ostaje obavezujuće i nakon smrti. Kremacija je, kao praksa koja narušava to dostojanstvo, u islamu nedvosmisleno zabranjena. Islamski izvori, stavovi klasičnih i savremenih učenjaka, kao i jasno definisana mišljenja institucija poput Islamske zajednice u BiH, potvrđuju da je ukop umrlog muslimana u zemlju jedina šerijatski prihvatljiva opcija. Čak i u stanju nužde, kremiranje ostaje izuzetak krajnje nužde, a ne pravilo. Dženaza namaz za kremiranog, prema većini učenjaka, nije dozvoljena, osim ako je kremiranje izvršeno bez volje umrlog , ali i tada se dženaza tretira više kao dova nego kao potpuni propisani obred. Islam time potvrđuje svoju posvećenost očuvanju ljudskog dostojanstva i u životu i nakon smrti.