Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao:
“Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 11. april 2025. gregorijanske godine, odnosno 13. ševval 1446. hidžretske godine.
Allah, dž.š., kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِن جَاءَكُمْ فَاسِقٌ بِنَبَإٍ فَتَبَيَّنُوا أَن تُصِيبُوا قَوْمًا بِجَهَالَةٍ فَتُصْبِحُوا عَلَىٰ مَا فَعَلْتُمْ نَادِمِينَ
„O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.“ (El- Hudžurat, 6.)
Draga braćo, u posljednje vrijeme, dok gledam komentare na društvenim mrežama, osjećam tugu. Tugu, jer vidim da među onima koji redovno dolaze u džamiju, koji klanjaju sa nama, koji su ovdje na džumi, koji uče Kur’an sa nama, kojima su usta puna Allaha i vjere… ima onih koji s lahkoćom vrijeđaju druge u komentarima, koji kunu, proklinju, osuđuju, nazivaju ljude pogrdnim imenima…
Zbog čega? Zbog događaja o kojim pojma nemaju ili na osnovu naslova koje nisu ni otvorili.
A ne valja tako! Zaista ne valja tako! A zašto ne valja tako?
Zbog toga, draga braćo, što ti komentari puno više govore o nama nego o onome kome su upućeni. Ti komentari su odraz naše duše, odraz našeg srca, odraz naše vjere, odraz stanja u našoj porodici, u našem društvu… Ti komentari, bez obzira što u njima znamo često i Allaha i vjeru spominjati, govore da mi u stvarnosti slabo vjere imamo, jer da imamo mi bi svoj jezik čuvali. Čuvali bi svoje jezike kao što čuvamo oči u namazu. Mi bi na svoje riječi i komentare pazili.
Ne bi govorili ono što ne bismo voljeli da se nama kaže. Ne bi sudili drugima ono što sami nismo spremni izdržati. Ne bi pljuvali po ljudima sa kojim klanjamo u istom safu. Ne bi pisali i govorili ružne riječi, a onda učili ajete o milosti.
Zato ova hutba nije o nekom drugom. Nije ni o „njihovim komentarima“. Ova hutba je o nama. O meni. O tebi. O srcu koje klanja, ali ne prašta. O srcu koje se smiješi, ali ne voli. O vjeri koja se nosi na jeziku, ali se ne pretvara u djelo.
Zato poslušajmo riječi Poslanika, s.a.w.s., kada kaže:
“Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti.”
I riječi Ibn Mes’uda, r.a., koji reče:
“Tako mi Allaha, osim kojeg drugog Boga nema, ništa na Zemlji ne zaslužuje da se više u zatvoru drži nego jezik.”
Draga braćo, edeb (lijepo ponašanje, uljudnost, pristojnost…), nije u odijelu ili kapi koju nosimo. Edeb nije u samo u džamiji, u namazu kojeg klanjamo. Edeb nije u znanju koje posjedujemo. Edeb nije u lijepoj riječi koju iz interesa izgovorimo…
Edeb je ravnoteža duše. To je kad se znaš ponašati i kad ti ide i kad ti ne ide. Kad znaš šutjeti kad bi svi drugi vikali. Kad znaš birati riječi i kad imaš pravo da se naljutiš. Kad ne uzdižeš sebe i kad si u pravu. Kad ne ponižavaš druge i kad su oni u krivu.
Edeb je taj tihi vođa koji ti ne dopušta da upireš prstom, i kad svi oko tebe upiru. On ti ne da da psuješ, makar bio isprovociran. Ne da ti da objaviš komentar koji vrijeđa, makar bio 100% u pravu. Jer znaš da ima Onaj Koji vidi i srce i jezik i klik. Jer znaš da ima Onaj koji će svima nama da sudi. Ko god uradi koliko trun dobra vidjet će ga, ko god uradi koliko trun zla vidjet će ga, pa zašto onda da se mi uplićemo u Božije.
U današnjem svijetu gdje su prsti brži od pameti, a komentari brži od sabura, edeb je ono što pravi razliku između forme i suštine, između onih koji glume vjeru i onih koji žive vjeru. Između onih koji žele da budu u prvi u džamiji, i onih koji žele da budu u prvi u džennetu.
Ibn Kajjim kaže: “Vjera se sastoji od sabura i edeba. Ko izgubi jedno od to dvoje, izgubio je vjeru.”
Zbog toga draga braćo, ako želimo znati gdje nam je vjera, pogledajmo gdje nam je edeb, jer vjera bez edeba je kao svjetiljka bez svjetla.
Ako hoćemo da vidimo koliko je naša vjera velika, ne gledajmo broj klanjanih rekata, već broj ljudi koje nismo povrijedili.
Ako hoćemo da znamo imamo li svjetlo u srcu, pogledajmo imamo li milost u govoru, jer ko zna da čuva jezik, zna da čuva i vjeru
Draga braćo, završit ćemo ovu hutbu sa nekoliko jednostavnih, ali vrijednih prijedloga, konkretnih koraka koje svako od nas može odmah početi primjenjivati, ako želimo da popravljamo svoj edeb, čuvamo jezik i sačuvamo vjeru:
Prvo – zastanimo i razmislimo 10 sekundi prije nego išta napišemo ili kažemo. Samo 10 sekundi može nas sačuvati od grijeha koji traje godinama.
Drugo – pitajmo se uvijek: „Da li bih volio da meni ovako neko napiše?“ Ako ne bih – onda neću ni ja.
Treće – napišimo jedan pozitivan komentar dnevno, komentar koji liječi, a ne ranjava. To može biti virtuelna sadaka.
I četvrto – ako se sjetimo da smo nekada nekoga povrijedili komentarom – hajmo to ispraviti. Obrišimo, izvinimo se, pokajmo se, jer Allah voli one koji se kaju.
Neka ovaj petak bude naš novi početak. Nećemo mijenjati svijet odjednom, ali možemo promijeniti sebe, a to je već veliki korak ka promjeni svega oko nas.
Gospodaru, popravi naše riječi, popravi naše komentare, popravi naše srce. Učini da nas jezik vodi ka džennetu, a ne od njega. Amin.