Ebu Hurejra r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka govori dobro ili neka šuti! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka bude pažljiv prema svom komšiji! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka počasti svoga gosta!”
Ranije smo spomenuli da postoje četiri hadisa koja su temelj lijepog ponašanja, a jedan o ta četiri hadisa jeste i ovaj hadis.
Ovaj hadis obrađuje tri osobine koje bi se trebale naći kod svakog muslimana:
Prva jeste dobar govor.
Narodna izreka “Šutnja je zlato”, nije u potpunosti tačna. Nekada je bolje šutjeti, a nekada je bolje govoriti. Naime, kada govor može prouzrokovati dobro (hajr), tada je govor zlato tj. dobro, a kada govor može prouzrokovati loše, tada je šutnja zlato tj. dobro.
Govor je ono što nas u većini slučajeva vodi u džennet ili džehennem. Zbog toga bi vjernik trebao dobro paziti na svoj jezik, jer je Poslanik a.s. rekao: „Moguće je da čovjek ponekad izgovori riječ na koju i ne obraća pažnju, i da zbog nje bude bačen u vatru, dublje nego što je razdaljina od istoka do zapada.“
Kada Kur’an govori o govoru on nam govori da kada govorimo da govorimo samo dobro, da govorimo blago, da govorimo istinu, da ne govorimo o nečemu što nismo 100 % sigurni, da govorimo ljubazno, a govorimo milostivo, da govorimo lagano…
Da li je naš govor ovakav?
Nažalost nije, barem nije kod nas iz Vukovija. Pitali su jednog čovjeka šta je mudrost, a on reče: „Mudrost je progovoriti kad treba, a prešutiti kad treba.“
Mi Vukovijanci smo u suštini dobri ljudi. Ljudi čiste duše. Ljudi koji su u svakom trenutku spremni pomoći, ma o kome se radilo. Ali pored svih ovih dobrih osobina mi imamo burnu narav. Brzo reagujemo. Mi ne znamo prešutiti, kada je bolje prešutiti. Mi kada vidimo nešto sa čim se ne slažemo, ne znamo uviti i prešutiti kao drugi. Mi kažemo, pa kud puklo da puklo i onda najčešće puca po našoj grbači. Trebali bi ovo pokušati promijeniti, biti malo mudriji, malo blaži i ljubazniji, pa će nam biti bolje i na ovom i na onom svijetu.
Sokrat je slovio za mudraca. Jednog ga dana potraži ga neki čovjek i reče:
– Znaš li šta sam sve čuo o tvome prijatelju?
– Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?
– Tri sita?
– Da, odgovori Sokrat. Prije nego ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam test od tri sita! Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio da je istinito ono što mi želiš ispričati?
– Ne, pa i nisam. Nisam vidio samo sam čuo kako pričaju.
– Dobro! Ne znaš dakle je li to istina. Probajmo iznova: pokušajmo prosijati drugačije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li nešto dobro?
– Ne, baš suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.
– Dakle, nastavi Sokrat, želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! Još uvijek možeš proći test, jer je ostalo još sito Koristi. Je li korisno da mi ispričaš sve što je moj prijatelj napravio?
– Korisno? Pa i ne, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.
– Dakle, zaključi Sokrat, ono što si mi htio ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi pričao. Ne želim ništa znati od onoga što si mi htio ispričati, i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.
Druga osobina jeste da budemo dobri prema komšiji.
Koliko je važno činiti dobročinstvo svom komšiji, kako onom bližnjem tako i daljem, najbolje će nam pokazati sljedeći ajet u kojem Allah dž.š. dobročinstvo prema komšiji navodi zajedno sa vjerovanjem i klanjanjem Allahu dž.š.
Allah dž.š., rekao je: “I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadi, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljim i drugovima, i putnicima namjernicima, i onima koji su u vašem posjedu.”
Ko od vas vjeruje u Allaha dž.š.?
Svi.
A ko od vas ne priča sa svojim komšijom?
Mnogi.
E vidite braćo ovo dvoje ne može ići zajedno, jer ako istinski vjerujemo u Allaha dž.š. kao što kažemo, onda je nemoguće da ne pričamo sa svojim komšijom. Ramazan i bajram koji nam dolaze su idealne prilike da pružimo ruku pomirenja svom komšiju. Onaj ko to uradii prvi on je bolji.
Ako vjerujemo u Allaha dž.š. kao što kažemo, onda je nemoguće da naš komšija nije rahat od našeg jezika i naših ruku. Poslanik a.s. je uvijek govorio istinu, a on je rekao: ”Tako mi Allaha, ne vjeruje, ne vjeruje, ne vjeruje!!! Tada su ga upitali :’Ko, Allahov Poslaniče?’ A on reče: ‘Onaj od čijeg zla nije miran njegov komšija.”
Poslanik a.s. je rekao: „Neće ući u džennet onaj od čijeg zla nije siguran njegov komšija.“
Kod nas se često zna desiti da komšija komšiju uznemirava. Onaj ko se strpi pri uvredama i neugodnostima koje mu dolaze od komšije on je zaradio više dobra nego da mu pomogne kada mu je pomoć potrebna.
Pravi musliman je poput zemlje, na nju se bacaju razne prljavštine, a iz nje niče samo dobro i lijepo. E sad teško je uvijek biti pravi musliman, ali potrudimo se onoliko koliko možemo.
Ko se smatra komšijom? Islamski učenjaci su se tu razišli pa neki kažu da je komšija svako ko klanja sa nama u džamiji, dok drugi govore da je komšiluk 40 kuća od naše kuće…
Koliko je komšiluk bitan govori nam nam i Poslanik a.s.: „Toliko me je Džibril upozoravao na komšiju da sam pomislio da će komšija komšiju nasljeđivati.“
Treća osobina jeste da ugostimo gosta.
Ja sam poprilično mlad i ne sjećam se dobro nekih prijašnjih vremena, ali ono čega se sjećam jeste da je kod nene i djeda kuća uvijek bila puno, al’ ako niko ne bi došao onda bi mi nekome išli. Na tim sijelima ljudi su se čini mi se više smijali, više pričali, bili zadovoljniji nego što je to danas. Iako je materijalna situacija tad i sad drastično različita. To nam govori da bereket i zadovoljstvo nije u materijalnom već u drugim stvarima, a jedna od njih jesu i gosti kako nam to kaže naša vjera. Gosti donose berićet, a odnose teret i grijehe, pa se radujte gostima i njihovm dolasku.
Koliko je važan gost u našoj vjeri govori nam i činjenica da neki islamski učenjaci kažu ako gostu ne bi dali njegovo pravo, da bi imao pravo iz našeg imetka uzeti bez našeg dopuštenja.
Kao i sve ostalo i gostoprimstvo ima svoje granice i propise, a neki od njih su sljedeći:
- Nikada ne dolaziti u goste nenajavljeno, jer ne znamo u kakvom stanju je domaćin, pa bi tako naša posjeta predstvljala neugodnost i opterećenje. Poslanik a.s. kaže: ”Ko zaviri u tuđu kuću, bez dopuštenja, domaćin ima pravo da mu oko izbije!“
- U gostima imajte osjećaj za vrijeme i mjeru, jer jedna predaja kaže: “Nije dozvoljeno ostati kod domaćina tako da mu to postane opterećenje“ Priča se kako je jedan čovjek bio dobro počašćen čorbom kod Nasrudin hodže. Pošto mu se čorba svidjela on dođe opet i sutradan, a hodža ga opet počasti čorbom. Kad eto ti istog ovog i treći dan na ručak. Skonto hodža da je to previše te iznese vruće vode za ručak, ovaj čovjek reče: „Šta je ovo hodža?“ A hodža odgovori: „Ovo je čorbine čorbe čorba.“ Ovo nam govori da ne treba ni dosađivati.
- Dužnost savakom muslimana jeste da se odazove kada ga neko pozove u goste, osim ako je mjesto gdje će se činiti haram. Poslanik a.s. kaže: ”Ko se ne odazove pozivu, taj je pogriješio prema Allahu i Poslaniku.“
- Gost je dužan poštovati ugovoreno vrijeme dolaska, jer tačnost i preciznost je jedna od glavnih odlika muslimana.
- Gost ne bi trebao da se petlja u privatni život domaćina, osim ako ovaj ne zatraži savjet od njega.
- Gost bi trebao biti nenametljiv i pristojan.
- Gost se ugošćava sa najboljom hranom i ne žuri se, jer Poslanik a.s. kaže: “Kada sjednete za sofru sa vašim prijateljima, odužite sjedenje, jer vrijeme provedeno sa njima jeste vrijeme za koje nećete biti pitani.”
- Kada se završi sijelo gosta treba lijepo ispratiti i zahvaliti mu se na dolasku.
Iz svega navedenog se može zaključiti da se blago onoj kući kroz koju narod prolazi.