Islam je vjera koja je od svog početka imala za cilj jedinstvo i harmoniju među vjernicima. Međutim, s obzirom na različite kulturne i društvene kontekste, među muslimanima su se razvili različiti pravni putevi poznati kao mezhebi. Ovi mezhebi nisu znak podjele, već bogatstvo koje omogućava muslimanima da praktikuju svoju vjeru u skladu s lokalnim običajima i uvjetima, a da pritom ostanu vjerni osnovnim principima islama.
Šta je mezheb?
Definicija: Mezheb je pravna škola ili pravni put unutar islama. To je metodologija koju učenjaci koriste kako bi izveli pravne propise iz primarnih izvora islama, Kur’ana i sunneta.
Glavni mezhebi u islamu
U sunitskom islamu postoje četiri glavna mezheba:
- Hanefijski mezheb – Osnivač: Imam Ebu Hanife (699–767.)
Imam Ebu Hanife, rođen u Kufi (današnji Irak), bio je izuzetno poštovan učenjak, poznat po svojoj inteligenciji i razumijevanju islamskog prava. Bio je poznat po tome što je odbio da postane kadija (sudija), jer je smatrao da nije u mogućnosti donositi pravedne presude u političkim uvjetima tog vremena.
Metodologija: Hanefijski mezheb je poznat po fleksibilnom pristupu u tumačenju islamskog prava. Imam Ebu Hanife je u svom radu koristio nekoliko metoda:
– Kijas (analogija): Primjena analogije kada nema direktnog teksta u Kur’anu ili hadisu.
– Istihsan (preferiranje): Ova metoda omogućava učenjacima da donesu presudu koja odstupa od uobičajene analogije, ako je to bolje za opće dobro.
– Urf (običaj): Lokalni običaji se mogu uzeti u obzir prilikom donošenja pravnih presuda, sve dok nisu u suprotnosti s Kur’anom i sunnetom.
Rasprostranjenost: Hanefijski mezheb je najrašireniji mezheb među muslimanima. Dominantan je u Turskoj, na Balkanu, u Siriji, Iraku, Egiptu, Pakistanu, Indiji, Bangladešu i Centralnoj Aziji.
- Malikijski mezheb – Osnivač: Imam Malik ibn Enes (711–795.)
Imam Malik je rođen u Medini, gradu Poslanika a.s. Poznat je po svom djelu “Al-Muwetta”, prvoj knjizi koja je sistematizirala hadise i islamsko pravo. Imam Malik je imao veliki utjecaj na islamsku zajednicu Medine i šire.
Metodologija: Malikijski mezheb se oslanja na praksu stanovnika Medine kao primarni izvor prava, jer se vjeruje da su stanovnici Medine zadržali praksu Poslanika a.s. Njegova metodologija uključuje:
– Praksa stanovnika Medine, jer se smatra da su oni naslijedili tradiciju direktno od Poslanika.
– Javna korist: Kada nema jasnog teksta u Kur’anu ili sunnetu, uzima se u obzir ono što je najbolje za zajednicu.
– Istihsan (preferiranje): Slično kao u hanefijskom mezhebu, učenjaci mogu preferirati presudu koja je u interesu zajednice, čak i ako se čini da odstupa od uobičajene prakse.
Rasprostranjenost: Malikijski mezheb je dominantan u Sjevernoj Africi (Maroko, Alžir, Tunis, Libija), zapadnoj Africi, i južnom Egiptu.
- Šafijski mezheb – Osnivač: Imam Eš-Šafija (767–820.)
Imam Eš-Šafija je rođen u Gazi (današnja Palestina), ali je putovao i studirao u Mekki, Medini, Iraku i Egiptu. Bio je učenik Imama Malika, ali je kasnije razvijao svoju metodologiju. Poznat je kao osnivač islamske pravne metodologije (usul al-fikh), koja je postavila temelje za sistematizirano tumačenje šerijatskog prava.
Metodologija: Šafijski mezheb je poznat po preciznoj metodologiji tumačenja. Ključne metode uključuju:
– Kur’an i sunnet: Primarni izvori za sve pravne presude.
– Idžma (konsenzus učenjaka): Kada postoji konsenzus među učenjacima, to se smatra jakim argumentom.
– Kijas (analogija): Šafijski mezheb koristi analogiju, ali s vrlo preciznim kriterijima kako bi se osiguralo da je analogija validna.
– Istishab (pretpostavka kontinuiteta): Ako nema jasnog dokaza da se nešto promijenilo, pretpostavlja se da stvari ostaju onakve kakve su bile.
Rasprostranjenost: Šafijski mezheb je dominantan u Indoneziji, Maleziji, južnom Jemenu, Somaliji, južnoj Indiji i na Filipinima.
- Hanbelijski mezheb – Osnivač: Imam Ahmed ibn Hanbel (780–855.)
Imam Ahmed je rođen u Bagdadu i bio je poznat po svojoj posvećenosti hadisu. Napisao je veliki zbir hadisa poznat kao “Musned Ahmed ibn Hanbel”. Hanbelijski mezheb je najstrožiji od četiri sunitska mezheba, poznat po svojoj privrženosti tekstovima Kur’ana i sunneta.
Metodologija: Hanbelijski mezheb se ističe svojom konzervativnom metodologijom:
– Kur’an i sunnet: Hanbelijski mezheb se striktno oslanja na ove izvore, odbacujući svaki oblik analogije kada postoji jasan tekst.
– Izravan pristup tekstu: Hanbelijski učenjaci preferiraju izravan pristup tekstovima, odbijajući interpretacije koje nemaju jasan temelj u Kur’anu ili sunnetu.
– Odbacivanje analogije (kijasa) kada je moguće: Iako se koristi, analogija se izbjegava kad god je moguće, preferirajući tekstualni dokaz.
Rasprostranjenost: Hanbelijski mezheb je dominantan u Saudijskoj Arabiji i Kataru, s manjinama u Siriji i Iraku.
Svaki od četiri sunitska mezheba nudi jedinstvenu perspektivu i metodologiju za razumijevanje i primjenu islamskog prava. Razlike među mezhebima nisu prepreka jedinstvu, već predstavljaju bogatstvo i raznolikost u islamskom pravu. Treba naučiti cijeniti ove razlike i prepoznati vrijednost svake škole, jer svi mezhebi imaju isti cilj, pravilno prakticiranje islama i postizanje zadovoljstva Allaha dž.š.