Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik a.s. je rekao: “Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 23. avgust 2024. gregorijanske godine, odnosno 19. safer 1446. hidžretske godine.
Draga braćo, danas sa vama želim da podijelim svoj osjećaj nezadovoljstva i samokritike, jer sam lično, ali i kao ummet Muhammeda a.s., prečesto upadao, prečesto upadamo, u zamke besmislenih rasprava i gubimo svoje dostojanstvo raspravljajući se o stvarima koje su očigledne, jasne kao dan, ili su apsolutno nebitne za kvalitet našeg svakodnevnog vjerničkog života.
Dozvolite mi da vam ispričam jednu priču. Magarac je jednom rekao tigru: „Trava je plava.“ Tigar mu je odgovorio: „Ne, trava je zelena.“ Rasprava je postala žestoka, pa su odlučili otići lavu, kralju životinja, da presudi. Magarac je pitao lava: „Vaša Visosti, zar nije istina da je trava plava?“ Lav, ne želeći ulaziti u besmislenu raspravu, odgovorio je: „Ako vjeruješ da je to istina, onda je trava plava.“ Magarac, zadovoljan presudom, zatražio je kaznu za tigra. Lav je tada rekao: „Tigar će biti kažnjen sa tri dana šutnje.“
Zbunjeni tigar upitao je lava: „Vaše Veličanstvo, zašto me kažnjavate kada je jasno da je trava zelena?“ Lav mu je odgovorio: „Nije poenta u tome je li trava plava ili zelena, već u tome da si izgubio svoje vrijeme i dostojanstvo raspravljajući se sa magarcem, i još si došao meni da tražiš potvrdu za nešto što već znaš da je istina.“
Da li smo zaboravili koliko je vrijeme dragocjeno? Da li smo zaboravili da svaka minuta, svaki trenutak koji provedemo u besmislenim diskusijama, rasipamo Allahove blagodati koje su nam date? U Kur’anu, Allah, dž.š., opisujući one koji će u džennet ući kaže:
وَالَّذِينَ هُمْ عَنِ اللَّغْوِ مُعْرِضُونَ
“I oni koji besmislice izbjegavaju.” (El-Mu’minun, 3.).
A gdje smo mi, braćo? Gdje smo mi u odnosu na ovu zapovijed? Da li se zaista ponosimo time što smo svoje vrijeme i dostojanstvo sveli na nivo magarca, koji tvrdoglavo insistira na očiglednoj besmislici, dok mi gubimo svoje živce i svoju čast dok mu dokazujemo nešto što i sam zna, ali neće da prizna?
I dok druge civilizacije rade na tehnološkim dostignućima, rade na kvaliteti svog obrazovanja, istražuju svemirska i morska prostranstva, ummet Muhammeda a.s. i dalje raspravlja o istim pitanjima kao i stoljećima prije—da li musliman treba dizati ruku u namazu ili ne, da li nogavice trebaju biti kratke ili duge, noge raširene ili skupljene….i na desetine sličnih nebitnih pitanja za naš svakodnevni vjernički život.
Poslanik a.s. nas je upozorio: “Ja garantiram kuću u središtu dženneta onome ko se odrekne rasprave, pa makar bio u pravu.” A mi? Gdje smo mi u odnosu na ovaj hadis? Zašto smo zaboravili da je dostojanstvo vjernika svetije od bilo kakve pobjede u besmislenim diskusijama?
Nije li sramotno da tigar, moćna životinja, dolazi do lava, tražeći pravdu, samo da bi bio kažnjen zbog svog nepromišljenog ulaska u besmislenu raspravu? Zar ne vidite kako smo, poput tog tigra, spremni da gubimo svoje dostojanstvo, zbog nepotrebnih i destruktivnih rasprava? Gdje je naš ponos, gdje je naša snaga?
I šta je s našim povjerenjem u ono što znamo da je istina? Zašto tražimo potvrdu od drugih kada smo svjesni onoga što je ispravno? Imam Šafija je rekao: “Nikada nisam raspravljao s učenjakom, a da nismo došli do istine, i nikada nisam raspravljao s neznalicom, a da me nije pobijedio.” Šta to govori o nama? Zašto dozvoljavamo da nas neznalice vode u besmislene bitke u kojima gubimo više nego što možemo dobiti? Gdje je naš ponos, gdje je naša snaga?
Ova priča, iako naizgled jednostavna, trebala bi nas duboko uzdrmati, jer ona pokazuje moju, našu, današnju stvarnost. Trebala bi nas podsjetiti na našu obavezu da čuvamo svoje vrijeme, da sačuvamo svoje dostojanstvo, i da se ne spuštamo na nivo onih koji traže svađu radi svađe, a ne radi istine. Ne smijemo dozvoliti da nas besmislene rasprave odvuku od onoga što je zaista važno, od onoga što nam je Allah, dž.š., povjerio kao emanet.
Allahu naš, uputi nas na pravi put, put onih kojima si Svoje blagodati darovao, a ne onih na koje se srdžba Tvoja izlila, niti onih koji su zalutali. Amin!!!