Ko je musliman?
Musliman je svako onaj ko izgovori kelime i šehadet jezikom i to srcem vjeruje. Čovjek koji izgovara riječi kelime i šehadeta, i kaže da je musliman, mi ne smijemo njemu reći da je nemusliman, da je nevjernik, bez obzira što radi neke velike grijehe (alkohol, laž, ogovaranje, krađa…)
Ko je mu’min?
Mu’min je onaj čovjek koji izgovori riječi kelime i šehadeta, to srcem vjeruje i svojim djelima i ponašanjem sve to potvrđuje. Iz ovoga možemo vidjeti da je svaki mu’min musliman, dok svaki musliman nije mu’min.
Kao što smo rekli da bi neko bio mu’min on se mora okititi i lijepim vjerničkim osobinama, kao što su:
- Pobožnost i bogobojaznost;
- Iskrenost;
- Pravednost;
- Predanost;
- Strpljivost;
- Istinoljubivost;
- Pouzdanost;
- Dobrota;
- Ustrajnost;
- Samilost i praštanje….
Pored ovih navedenih osobina mu’min, pravi vjernik, mora imati i niz drugih lijepih osobina, ali mi ćemo u ovom tekstu malo bolje objasniti samo gore navedene osobine.
Pobožnost i bogobojaznost
Jedne prilike neki čovjek je došao Poslaniku a.s. dok je on sjedio sa svojim ashabima i upitao ga: „Šta je o iman?“ Kao odgovor na ovo pitanje Poslanik a.s. mu izgovori imanske šarte. Zatim nepoznati čovjek upita: „Šta je to islam?“ Poslanik a.s. mu izgovori islamske šarte. Zatim čovjek upita: „Šta je to ihsan?“ A Poslanik a.s. reče: „Da vjeruješ u Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi.“
Suština pobožnosti i bogobojaznosti je u čuvanju od harama i sumnjivih stvari, te svođenju računa sa samim sobom nakon svakog učinjenog djela. Govoreći o halalu i haramu Poslanik a.s. je rekao: „Zaista je halal jasan i zaista je haram jasan, a između njih su sumnjive stvari koje ne poznaju mnogi ljudi. Pa ko se bude čuvao sumnjivih stvari sačuvat će svoju vjeru i čast.“
Ebu Hurejere r.a. je upitan: „O Ebu Hurejre, šta znači taqwa (bogobojaznost)?“ On mu reče: „Jesi li ikada hodao po putu koji je posut trnjem?“ Čovjek reče: „Jesam.“ Ebu Hurejre reče: „Pa kako si hodao po putu koji je posut trnjem?“ Reče čovjek: „Svaki put dok sam hodao kada bi vidio trn učinio bi oprezan pokret da ga izbjegnem, u suprotnom ubo bi me, povrijedio bi me.“ Ebu Hurejere reče: „To je taqwa (bogobojaznost). A kada vidiš grijeh, da li se isto tako oprezno udaljiš od njega? Da te ne ubode? Da te ne povrijedi? To je taqwa.“
Drugim riječima kada hodamo na mjestu gdje se izvode građevinski radovi, kako hodamo? Da li trčimo bez obzira na sve ili idemo polahko, birajući mjesto gdje ćemo stati, bojeći se da nam se ekser ne zabode u nogu?
E, isto ovako kao što izbjegavamo ekser, trebamo da izbjegavamo i grijeh.
Čovjekova pobožnost ne zavisi samo od njegovih riječi, već te riječi moraju pratiti i djela.
Ibn Kesir je rekao: “Ispuniti obaveze prema Allahu i suzdržati se, to je stvarnost straha.“
Poslanik a.s. je rekao: „Čuvaj se harama bit ćeš najpobožniji čovjek“
Svojstva pobožnosti i bogobojaznosti čuvaju čovjeka, u svakom vremenu, i svakom prostoru, od ružnih i negativnih postupaka, a istovremeno ga podstiču na činjenja dobra ljudima i ibadeta Uzvišenom Allahu dž.š.
Poslanik a.s. je rekao: “Boj se Allaha gdje god bio!“
Najbolji primjer bogobojaznosti možemo naći u primjeru Jusufa a.s. i Zulejhe.
Jusuf a.s. je sin Jakuba a.s. On je imao 11 braće, ali ta braća su bila na njega ljubomorna, jer je Jakub a.s. najviše volio Jusufa a.s. Kako bi se riješili Jusufa a.s. oni odlučiše da ga bace u bunar, a onda otiđoše ocu i rekoše da je Jusufa pojeo vuk. Nakon što su ga bacili u bunar, pored bunara naiđe neka karavana, i umjesto vode iz bunara izvukoše prelijepog dječaka. Pošto su se oni bavili trgovinom ljudima oni prodaše Jusufa vladaru na dvor. Jusuf je odrastao na dvorcu i izrastao u najljepšeg čovjeka ikada. Privučena tom ljepotom vladareva žena Zulejha odluči zavesti Jusufa. Zatvori sva vrata, a onda priđe Jusufu i ponudi mu se, ali to Jusuf odbi govoreći: „Ja se bojim Allaha!“ Zulejha povrijeđena Jusufovim ponašanjem odluči Jusufa a.s. baciti u tamnicu. I Jusuf a.s. iazabra tamnicu umjesto nepokornosti Allahu dž.š.
Iskrenost
Iskrenost je temeljno svojstvo vjernika, koje podrazumijeva ispoljavanje vjere i činjenje dobra isključivo u ime Allaha dž.š. Samo ona djela koja su iskreno učinjena u ime Allaha dž.š. će biti primljena i za njih ćemo biti nagrađeni, dok ona djela koja radimo radi nečeg ili nekog drugog neće biti primljena i za njih nećemo imati nikakvu nagradu. U tom konetkstu je i sljedeći hadis Poslanika a.s. u kome se kaže: „Djela se vrednuju prema namjerama i svako će dobiti ono što je naumio. Pa, čija hidžra bude radi Allaha i Njegova Poslanika, njegova hidžra je radi Allaha i Njegova Poslanika, a čija hidžra bude radi dunjalučke koristi ili zbog žene da bi je oženio, njegova hidžra je zbog onoga što je naumio.”
Čovjek koji je iskren u svojim riječima i djelima on i kada uradi malo djelo bit će za njega višestruko nagrađen, a onaj čovjek koji je neiskren u svojim riječima i djelima on i kad uradi veliko djelo to djelo se pretvara u ništa tj. neće imati nikakve koristi od njega.
Koliko je Allah dž.š. milostiv prema iskrenim svojim robovim pokazuje nam sljedeći hadis u kome Poslanik a.s. kaže:“Allah dž.š. je odredio dobra i loša djela, zatim to objasnio, pa ko bude odlučio da učini dobro djelo, zatim ga ne učini (bude spriječen) Allah mu to djelo u cjelosti upisuje kao da ga je učinio, a ako odluči učiniti dobro djelo, pa ga i učini, Allah mu ga upisuje deset do sedam stotina puta, pa čak i više. A ako zaželi učiniti neko loše djelo, pa ga ne učini, Allah mu upisuje jedno dobro djelo, a ako zaželi učiniti neko loše djelo, pa ga i učini, Allah mu upisuje jedno loše djelo.”
Da iskreno urađeno djelo ne može propasti pokazuje nam i sljedeći primjer: Prenosi se od Ebu Jezida Ma’na ibn Jezida ibn Ahnesa, r.a: “Jedne prilike je moj otac Jezid izdvojio da podijeli kao sadaku nekoliko zlatnika, te ih je stavio pored jednog čovjeka u džamiji, a ja sam ih uzeo i došao kući i on im reče: ‘Tako mi Allaha nisam ih imao namjeru tebi dati.’ Našto sam se ja požalio Allahovom Poslaniku a.s., a on reče: ‘Tebi, o Jezidu, pripada ono što si naumio, a tebi Ma’ne ono što si uzeo.’”
Pravednost
Sve što je Allah dž.š. stvorio ima svoja prava, a pravednost je poštivanje i uvažavanje tuđih prava. Od vjernika se traži da uvijek bude pravedan i da nikada ne ugrožava prava drugih ma ko oni bili: čovjek ili životinja, vjernik ili nevjernik, prema svima vjernik mora biti pravedan.
Čovjek je stvorenje koje ima emociju. U osnovi čovjeka je da voli druge ljude, ali nekada se zna desiti da zbog nekih okolnosti čovjek mrzi drugog čovjeka. Koliko je pravednost bitna govori nam i podatak da nas naša vjera uči da čak i kad mrzimo nekoga mi moramo biti prema njemu pravedni.
Allah dž.š. kaže: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje“
Temeljni princip na kojem se gradi jedno napredno, prosperitetno društvo, jeste pravda.
Jedan od naših dobrih prethodnika je rekao: „Allah će potpomoći pravednu državu makar bila nevjernička, ali neće pomoći nepravednu državu makar bila muslimanska”. Da li će Allah potpomoći i našu BiH to zavisi isključivo od moje, tvoje, pravde.
Govoriti o pravednosti, a ne spomenuti primjer drugog halife Omera r.a. bilo bi nepotpuno.
Omer r.a. je u svojoj vladi imao i ministra informisanja. Zvao se Muhammed ibn Mesleme. On je išao po pokrajnama i nije se predstavljao ljudima. Dolazio je u mesdžide i nakon namaza je razgovarao sa ljudima i pitao ih o njihovom stanju, o njihovom namjesniku, jesu li zadovljni sa njim, da li on udovoljava njihovim potrebama itd. I tako je Muhammed ibn Mesleme podnosio izvještaje halifi Omeru, o svakom namjesniku pojedinačno. Namjesnik koji je bio u Šamu nije udovoljavao potrebe narodu tako da se narod žalio na njega. Žalili su se da ih njihov namjesnik ne prima, da zatvara vrata pred njima i da neće da čuje za njihove potrebe. Kada je to čuo Omer r.a., preko svoga ministra informisanja, smjenio je ovog namjesnika, po kratkom postupku, i naredio mu da čuva stado ovaca dva mjeseca u Medini. Nakon što je proveo dva mjeseca kao čoban, Omer ga je pozvao i upitao ga: „Jesi li za ova dva mjeseca, čuvajući ovce, naučio strpljivost sa ovcama.“ On mu je odgovorio: „Jesam, wallahi.“ Zatim ga je pitao: „Jesi li naučio blagost, čuvajući ovce“, a on mu je odgovorio: „Jesam, wallahi.“ „A jesi li, upita Omer, kada upućuješ dove Allahu dž.š., doživio i osjetio da između tebe i tvoga Gospodara, koji je iznad sedam nebesa, koji te je stvorio i koji ti opskrbu daje, postoji pregrada? Jesi li naišao na zatvorena vrata?“ On mu je odgovorio da nije nikad. Na to mu Omer r.a. reče, da Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu: “A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.” A ti izgleda smatraš sebe većim od Allaha, jer zatvaraš vrata pred ljudima i njihovim potrebama.
Predanost
Vjera koju je Allah dž.š. objavljivao od Adema a.s. do Muhammmeda a.s. naziva se islam. Islam znači potpunu predanost, pokornost, poslušnost, poniznost, Allahu dž.š. bez imalo suprostavljanja. Predanost Allahu dž.š. se manifestuje kroz vjerovanje, izvršavanje islamskih dužnosti i lijepo ponašanje. Ako jedno od ovoga nedostaje onda to nije potpuna predanost koju islam od nas traži.
Musliman je obavezan robovati samo Allahu dž.š. dok je robovanje bilo čemu drugom grijeh. Zbog toga je cilj islama odvratiti ljude od robovanja stvorenjima, ambicijama i strastima, i usmjeriti robovanje isključivo prema Allahu dž.š.
Sve što u životu radimo ubraja se u predanost Allahu dž.š. pod uslovom da su te radnje u skladu sa Božijim zakonom, da smo bogobojazni i da to radimo isključivo radi Allahovog zadovoljstva.
Kada želimo da izvagamo predanost Allahu dž.š. prvo gledamo gdje smo u odnosu na stvari koje je Gospodar naredio. Kada bi došli sa svim mogućim nafilama, Gospodar će nas prvo upitati o farz-namazu. Suština je da Allahu dođemo sa onim što On od nas traži.
Najbolji primjer istinske predanosti Allahu dž.š. nalazimo kod našeg Poslanika Muhammeda a.s. prenosi se da je Poslanik a.s. toliko je klanjao da bi mu noge oticale u namazu, pa ga je njegova supruga Aiša r.a. upitala: ”O Allahov Poslaniče, zašto toliko klanjaš, a Allah ti je oprostio i i prijašnje i buduće grijehe?”, Poslanik a.s. odgovorio joj je: ”A zar da ne budem Allahov zahvalni rob.”
Aiša r.a. kaže: „Poslanik a.s. je toliko postio da bi smo pomislili da nikada neće jesti, i toliko bi jeo da bi smo pomislili da nikako neće postiti.“
Strpljivost
Strpljivost je dostojanstveno i hrabro podnošenje životnih neprijatnost i neugodnosti, i nepadanje u strah i nemir prilikom nesreća i nelagoda. Strpljivost je jedno od najjačih oružja muslimana sa kojim ide kroz životna iskušenja. Strpljivost je osobina koja krasi samo velike vjernike i velike ljude. Što je čovjek bolji, što njegova vjera bude jača, to će ga veća islušenja pogađati. U hadisu stoji da je Poslanik a.s. bio upitan: „Koji ljudi su bili na najtežim mukama i iskušenjima? Poslanik a.s. odgovori: “Poslanici, zatim oni koji su im najviše sličili, pa oni koji su im najviše slićili….Čovjek će biti iskušavan shodno jačini njegovog dina i vjere, pa ako je čovjek tvrđe vjere iskušenja će mu biti jača, a ako je čovjek tanje vjere iskušenja će mu biti lakša. Iskušenja će pratiti čovjeka na zemlji sve do momenta dokle se potpuno ne očisti od grijeha!“
Adem a.s. je iskušan zabranjenim plodom. Jusuf a.s. je iskušan lijepom Zulejhom i vlašću. Sulejman a.s. bogatsvom. Ejub a.s. bolešću, gubljenjem imetka i potomstva, a naš Poslanik Muhammed a.s. je protjeran od strane svog naroda, izgubio je svu djecu, osim Fatime još za vrijeme svog života i još mnogo toga što ljudsko srce i tijelo gotovo, pa ne može ni podnijeti.
Muslimani vjeruju da sve što nas zadesi da nas nije moglo zaobići, a vse što nas je zaobišlo nije nas moglo snaći. Zbog toga musliman, vjernik, živi u sretno i zadovoljno. Poslanik a.s. kaže: „Čudno je stanje vjernika, sve što mu se desi dobro mu je, i to samo vjerniku, nikom drugom. Ako ga zadesi kakva sreća, zahvali se i bude mu dobro; ako ga zadesi kakva nesreća strpi se, pa mu, opet, bude dobro.“
Dok su neki mudri ljudi rekli: „Ako se ne može riješiti nema razloga nervirati se, a ako se može riješiti uzalud se nerviraš.“
Postoje ti vrste strpljivosti:
– Strpljivost u pokornosti– ustrajnost u dobrim djelima i ibadetima;
– Strpljivost u iskušenju– podnošenje svega što nam je Allah odredio;
– Strpljivost u odnosu s ljudima– podnošenje uvreda i ružnih dijela od ljudi.
Onaj čovjek koji se okiti strpljivošću njega očekuju tri radosti:
– Bit će mu oprošteno;
– Allah će mu se smilovati;
– Sigurno je na pravom putu.
Ejub a.s. je bio izuzetno lijep i bogat poslanik. Zbog njegove ljepote i bogatstva svi su željeli da budu u njegovoj blizini i društvu. Bio je non stop zahvalan Allahu na tome. Dijelio je imetak u hajr, pomagao siromašne, jer je znao da je to sve od Allaha. Ali Allah odluči iskušati Ejuba a.s. Prvo mu oduze imetak, ali Ejub reče: “Elhamdulillah, Allah dao, Allah oduzeo.” Nakon toga Allah učini, da mu sva djeca, a imao ih je puno, pomru, ali Ejub a.s. je i dalje bio zahvalan Allahu. I nakon toga, Allah ga iskuša sa teškom bolešću, bolešću u kojoj se njegovo tijelo raspadalo. Kada su sve to vijdeli oni oko nejga, svi ga napustiše sem njegove žene. Ona je ostala uz njega kako bi ga služila i njegovala. Ali Ejub a.s. bez obzira na sve to imao je samo Allaha u mislima, riječima i djelima. Prolazile su godine, a stanje je bilo sve gore i gore. A onda jednog dana šejtan preko njegove žene posla Ejubu poruku, da mu učini samo jednu sedždu, i on će mu vrati njegovo prijašnje stanje. Ali Ejub se rasrdi i još više poče Allaha spominjati. Kada je Allah vidio Ejubovu istrajnost i strpljovost, kada je vidio da mu je Allah u mislima, riječima i djelima, bez obzira bio u blagostanju ili nevolji, Allah odluči izliječiti Ejuba a.s. i podari mu još veći imetak i porod.
Istinoljubivost
Istinoljubivost se u islamu spominje kao sidk i označava ljudsku osobinu koja podrazumijeva isticanje istine i ljubavi prema njoj. Istinoljubivost musliman ne gleda samo kao lijepu osobinu, već kao sastavni dio svog vjerovanja, jer je istinoljubivost jedan od temeljnih principa islama. Istinoljubive osobe (sadik) samo istinu govore, ispunjavaju data obećanja i čuvaju preuzete obaveze. Ma kakvi bili uvjeti u kojima žive, oni sebe tjeraju da budu ispravni. Čak i kada znaju da će biti na gubitku, oni se nikada ne upuštaju u laž. Istinoljubive osobe govore istinu čak i onda kada je ona protiv njega, njegove porodice, rodbine, prijatelja… Poslanik a.s. kaže: „Reci istinu, pa makar i gorka bila.“
Musliman ne smije lagati, osim u tri slučaja:
- U nuždi (rat, da bi spasili život…);
- Da bi pomirili dva čovjeka;
- Sitne laži među supružnicima;
Koliko je istina u islamu bitna govori i činjenica da je Poslanik zabranio laž, čak i u šali.
Najbolji primjer istinoljubivosti pruža nam Allahov Poslanik a.s. koji je čak i prije islama nazvan Es-Siddik – Istinoljubivi, Iskreni. Od Abdullaha b. Ebul-Hamsa prenosi se da je rekao: ”Jedne prilike Poslanik a.s. kupio je nešto od mene, i to prije nego što je postao poslanik. Ostao sam mu nešto dužan, i obećao sam mu da ću mu to dati nakon određenog vremena, na tom i tom mjestu. Međutim, ja sam to zaboravio, i sjetio sam se tek nakon tri dana. Kada sam došao, on me je čekao na istom mjestu, i rekao mi: ‘Mladiću, otežao si mi. Već tri dana te čekam na ovom mjestu.”’
Ovakav je ostao do smrti, i nikada nije upotrijebio laž. Štaviše, laž mu je bila najmrže svojstvo.
Pouzdanost
Pouzdanost u islamu označava ispunjavanje odgovornosti na sve načine i na svim stepenima i u svim odnosima, kao što su odnos čovjeka prema svome Gospodaru, prema samom sebi, prema svim ljudima. Pouzdana osoba je ona koja kada joj se nešto povjeri ne iznevjeri i ispuni kada se sa nekim nešto dogovori. Osobe koje nisu pouzdane nazivaju se munaficima, a oni su najgora vrsta ljudi.
Koliko je pouzdanost bitna najbolje nam govori sljedeći hadis u kome Poslanik a.s. kaže: „Nema vjere onaj ko nema emaneta (pouzdanost , povjerenje), niti ima vjere onaj ko ne poštuje dogovore.“ Jedan od predznaka Sudnjeg dana jeste nestanak emaneta među ljudima. Muhammed a.s.
Naš Poslanik a.s. je zbog pouzdanosti i ostalih moralnih osobina još u predislamsko doba dobio naziv El-Emin – pouzdani, povjerljivi. Ispričat ćemo vam kako je Muhammed a.s. jednom spriječio sukob među plemenima. Vođe tih plemena odlučile su obnoviti Kabu. Održavali su brojne sastanke i dogovore oko uređenja Kabe, ali nisu se nikako mogli dogovoriti oko jednog pitanja. U Kabi je, naime, postojao jedan crni kamen, meteor za koji se vjerovalo da ga je melek Džebrail donio i dao poslaniku Ibrahimu a.s. da ga ugradi u Kabu. Svako pleme željelo je dobiti pravo na tu osobitu čast prenošenja crnog kamena. Prepirka o tome koje će pleme prenijeti kamen trajala je nekoliko dana. Kako se rješenje nije moglo pronaći, plemena su se približavala oštrom sukobu. U jednom trenutku njihove svađe, slučajno se pojavio Muhammed a.s. Kad su ga ugledali, svi su radosno povikali: „To je El-Emin, možda će nam on znati riješiti problem!“ Muhammed a.s. ih je sve pažljivo saslušao. Nakon što je neko vrijeme razmišljao, rekao je: “Donesite mi velik komad platna!” Potom je Muhammed a.s. stavio crni kamen na sredinu platna i pozvao vođe plemena da zajedno podignu platno i tako prenesu kamen. Svako je pleme bilo zadovoljno njegovim rješenjem.
Dobrota
Dobrota je nešto što odgovara svima. Dobrota je imati osjećaje za tuđe probleme. Poslanik a.s. kaže: „Vjernici su u svojoj međusobnoj ljubavi, milosti i blagosti poput jednog tijela. Ako jedan njegov organ oboli i svi ostali organi osjećaju bol i groznicu.“
Dobrota je sve ono što će poboljšati život ljudi oko nas. Dobrota je nazvati selam kada nekoga vidimo, osmjehnuti mu se, skloniti nešto sa puta, pomoći čovjeku ali i životinji… Dobro je najbolje činiti prema svojim bližnjima. Onaj ko čini dobro njemu se dobro boljim vraća. Ili kako to narodna izreka kaže: „Kako posiješ tako ćeš i požeti.“
Siromašni dječak je prodavao robu od vrata do vrata kako bi se školovao. Jednog dana pošto nije imao novca a bio je mnogo gladan, odluči da zatraži obrok u prvoj kući na koju naiđe. Ali kada je mlada žena otvorila vrata, on se samo usudio da pita za čašu vode. Ona ga pogleda i shvati da je dječak vjerovatno gladan. Ubrzo mu je donijela veliku čašu mlijeka. Brzo je popio mlijeko i upitao djevojku koliko treba da plati. Ona je odgovorila : “Ne duguješ ništa. Majka nas je naučila da nikad ne prihvatamo novac za dobrotu koju učinimo”. “Onda vam hvala od sveg srca”, rekao je on i osjetio da je sada jači, ne samo fizički, već i mentalno, osjetio je spremnost da se suoči sa svim teškoćama koje život nosi. Prošle su godine. Jednog dana ta žena je postala ozbiljno bolesna. Lokalni doktori nisu mogli da joj pomognu, zato su je poslali u veći grad, kod specijaliste. Jedan mladi doktor pozvan je na konsultacije. Kada je ušao u bolničku sobu, odmah je prepoznao ženu, to je bila ona ista koja mu je pomogla kada je bio siromašan, ista ona koja mu je u čašu mlijeka ulila svu svoju snagu i dobrotu, baš kada mu je to bilo najpotrebnije. Doktor je bio odlučan da uradi sve i pomogne ženi da se oporavi od te teške bolesti. Liječenje je dugo trajalo, ali zajedno su uspjeli da prevaziđu bolest. Posle nekog vremena žena je dobila račun za njen tretman. Bila je zabrinuta da će račun biti toliki, da će joj trebati ostatak svog života kako bi ga izmirila. Konačno, kada je žena pogledala račun, umjesto iznosa stajale su riječi: “Plaćeno u potpunosti sa čašom mlijeka”
Činite ljudima dobro, ako uzvrate dobrom pokazali su svoju vrijednost, ako uzvrate lošim pokazali su svoju bezvrijednost, pri tom ne okrnjivši tvoju vrijednost.
Ustrajnost
Ustrajnost označava ostanak na putu islama bez ikakvog skretanja, krivudanja, odstupanja… Svoje vjerovanje potvrđujemo ustrajnim vršenjem islamskih dužnosti, i odbacivanjem onoga što je zabranjeno.
Poslanik a.s.rekao:”Činite onoliko koliko možete, jer tako mi Allaha, Allahu neće dosaditi da vas nagrađuje sve dok vam ne dosadi da činite dobro. Ustinu je Allahu najdraže ono (dobro) djelo u čijem izvršavanju čovjek ustraje, makar bilo malo.”
Jedan od ashaba je pitao Poslanika a.s.: „ Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu, o čemu poslije tebe više nikoga neću morati pitati?“ Poslanik a.s. reče: „Reci: Vjerujem u Allaha, i ustraj u tome.“
Perzijski vladar je mnogo slušao o neustrašivosti ashaba, njihovoj požrtvovanost, strpljivosti, tako da mu je sve to izgledalo kao bajka. Zarobio je ashaba po imenu Abdullah ibn Huzafe es-Sehmijj, r.a. Parzijski vladar reče Ebu Huzafi: „Primi kršćansvo pa ću ti dati pola kraljevstva.“ Ashab odgovori: „Tako mi Allaha, kada bi mi dao svo kraljevstvo i sve što je na zemlji, pa još toliko, ne bih ostavio vjeru Muhammeda, a.s., koliko jedan treptaj oka.“ „Primi kršćanstvo pa ću te oženiti svojom kćerkom“, reče on, a ona je bila toliko lijepa da je navođena kao primjer ljepote tog doba. Ashab reče: „A ko ti kaza da ja imam potrebu za ženidbom?“ Potom ga perzijski vladar zatvori i drža ga u zatvoru bez hrane i pića tako da mu se vrat skoro bio uvrn’o. Kada je kralj obaviješten o stanju ovog ashaba reče da mu ponude vino i svinjetinu. To su i uradili, ali je on odbio jesti i piti jer nije želio da perzijski vladar uživa u tom njegovom stanju i da se ismijava sa vjerom. Zatim mu vladar reče: „Primi kršćanstvo ili ću te baciti u kazan uzavrelog ulja.“ Donesen je bakreni kazan sa uljem u kojeg su pred očima Ebu Huzafe, plemenitog ashaba, ubačena dvojica zatvorenika. Tada zaplaka Ebu Huzafe. Rekoše vladaru da se ashab razmekšao, te vladar naredi da mu ga dovedu. „Šta te je rasplakalo“, upita vladar. „Tako mi Allaha ja ne plačem zbog straha od smrti“, odgovori ashab. „Plačem jer imam samo jednu dušu, a volio bih da ih imam stotinu, pa da svaka od njih, jedna za drugom, umiru na Allahovom putu.“ Vladar naredi da vrate ashaba u zatvor. Tu mu poslaše jednu ženu da ga navede na grijeh, ali on je bježao od nje kao od kakve životinje. Vladar ponovo naredi da mu dovedu ashaba, te ga postaviše na jedan krst. Vladar naredi strijelcima da gađaju ashaba, ali da ga ne pogode direktno. Nakon nekog vremena vladar naredi da spuste ashaba te ga ponovo upita da li će primiti kršćanstvo. „Allaha mi, ne znam šta ti je pa si neodlučan u pogledu mog ubistva i zašto me već nisi ubio“, reče ashab. „Nisam te ubio jer želim da poljubiš moju glavu,“ odgovori on. „poljubi moju glavu i oslobodit ću te“. „Ja nisam zadovoljan da ti poljubiš moju glavu, pa zašto bih ja poljubio tvoju?“, odgovori ashab. „Poljubi moju glavu i s tobom ću osloboditi 80 zatvorenika“, reče vladar. „Ne“, odgovori Abdullah ibn Huzafe. Poljubi moju glavu i s tobom ću osloboditi 120 zatvorenika“, reče vladar. „Ne“, odgovori Abdullah ibn Huzafe. Poljubi moju glavu i s tobom ću osloboditi 300 zatvorenika i nijednog više“, reče vladar. Nakon ovoga ashab mu poljubi glavu zbog muslimana koji će biti oslobođeni. Sa 300 zarobljenika perzijski vladar mu je dao još i 30 sluga i 30 robinja na poklon. Ashab je nastavio putovati sve dok nije došao do muslimana, a neki od njih su mu prigovorili zato što je poljubio glavu perzijskog vladara, pa je plakao. Hazreti Omer mu kaza da ne plače i da je obaveza svakog muslimana koji čuje za tvoj slučaj da ti poljubi glavu i da će on to prvi uraditi, jer je poljupcem spasio muslimane.
Samilost i praštanje
Allah ima 99 lijepih imena i onaj ko ih nauči i primijeni u svom životu ući će u džennet. Jedno od Allahovih lijepih imena su: Er-Rahman – Milostivi, Er-Rahim – Samilosni, El-Gaffar – Onaj Koji prašta. Samilost i praštanje su osobine koje imaju samo veliki ljudi.
Musliman prašta, jer očekuje da i njemu bude oprošteno, musliman je samilostan, jer očekuje da se i njemu milost ukaže.
Poslanik a.s. je rekao: „Prema samilosnim Allah je milostiv. Smilujte se onima koji su na Zemlji, vama će se smilovati onaj Onaj Koji je na nebu.“
Biti spreman na oprost znači biti spreman prijeći preko učinjene nepravde. Onaj kome je učinjena nepravda može uzvratiti istom mjerom. Međutim, mnogo je bolje strpiti se i oprostiti onima koji nam učine nepravdu.
Opisujući razloge svog poslanstva Poslanik a.s. kaže da je poslan kao milost.
Mnogo je primjera samilosti iz života Poslanika a.s., a najupečatljivi primjer je posjeta Taifu. Naime, Poslanik a.s. je otišao stanovnicima Taifa da ih pozove u islam. Zaputio se ka Taifu s velikom željom i nadom da će se njegovi stanovnici odazvati njegovom pozivu. Kada je stigao, planirao se sastati sa trojicom vrlo uglednih i poštovanih ljudi iz plemena Sekif. Nakon što se Poslanik a.s. sa njima sastao i pozvao ih u islam, oni su ga počeli vrijeđati. Poslanik a.s. ustade i tužan ih napusti, ali i pored toga ostao je u gradu deset dana pozivajući narod u islam i nije ostavio nikog, a da ga nije pozvao. Desetog dana su mu prijeteći rekli: ”Izlazi iz našeg grada!” i na njega i njegovog saputnika, Zejda b. Harisa, nahuškali maloumnike, ludake, robove i djecu, koji ga počeše vrijeđati, psovati, galamiti i vikati, gađati ga kamenjem, pa ih okrvaviše. Nakon tog događaja Poslaniku a.s. je došao melek Džebrail i rekao: „Allah je čuo ono što ti je rekao tvoj narod i kako su te odbili. On ti je poslao meleka da mu narediš što god hoćeš u vezi s njima.“ Potom me pozva Melek brda, nazva mi selam, a zatim reče: „Muhammede, to je tako, pa šta želiš?“ zatim reče: „Ako hoćeš, ja ću nad njima poklopiti dva brijega.“ „Ne, ja se nadam da će Allah dati da od njih postanu oni koji će samo Allahu ibadet činiti i neće Mu pripisivati sudruga.” Reče Poslanik a.s.
Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bilo je draže da osaburi na uvredama i povredama nego da ljudi budu uništeni kao mnogobošci. Da je tražio njihovo uništenje, ne bi bio ukoren, ali on iz milosti prema narodu, to nije prihvatio. Kasnije je od Poslanika a.s. traženo da dovi protiv plemena Sekif, na šta je on uputio dovio: ”Allahu, uputi Sekif!“