Piše: HADŽI HAFIZ MEHMED KARAHODŽIĆ
Hadisi-kudsi kaže da je Allah Uzvišeni Elham, Fatihu podijelio između sebe i svog roba. Pa kada rob kaže: “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”, Allah na to odgovara: “Zahvaljuje Mi moj rob.” Kada kaže: “Milostivom, Samilosnom”, Allah odgovara: “Hvali Me moj rob.” Kada kaže: “Vladaru Sudnjeg dana”, Allah odgovara: “Veliča Me moj rob.” Kada kaže: “Samo Tebe obožavamo i od Tebe pomoć tražimo”, Allah kaže: “To je između Mene i mog roba, a mom robu pripada ono što traži.” I kada do kraja Fatihe kaže riječi: “Uputi nas na Ispravan Put, na put onih na koje si izlio Svoju blagodat, Svoje ni’mete, a ne na put onih koji su izazvali Tvoju srdžbu i koji su zalutali”, Allah kaže: “Ovo pripada mom robu i on će dobiti ono što traži!”
Muhjuddin Ibnul-Arebi, k. s., kaže: “Kada učiš ovaj munadžat”, a svakodnevno to činimo, “stani malo, napravi pauzu između ovih ajeta ne bi li čuo odgovor. Jer, ima ljudi koji to uhom čuju. Ako ne možeš uhom čuti, onda slušaj uhom vjerovanja, jer istina je ovo što nam je poručeno.”
“(…) Zar on ne poznaje vučiju prašinu? Zašto je, uprkos tom znanju, i dalje pasao? (…)” Sada nam hazreti Mevlana odmah navodi jedan od razloga zašto smo, pored toga što smo vidjeli tu prašinu, zaboravili na kapiju kojoj se treba okrenuti. Vidio je to čovjek, ali je i dalje pasao na pašnjaku svojih hajvanskih ćudi. Ovo je sada upozorenje svakome od nas ako, ne dao Bog, ova hajvanska dimenzija u čovjeku zadobije primat. Vidjeli smo kako takvu kategoriju Kur’ani-Kerim opisuje: “Oni su kao stoka, ili gori od stoke.” Eh, sada, uživajući u jelu i piću, razmnožavanju itd., čovjek je zaboravio na ovog vuka, na sudbinu koja sada dolazi kao odgovor na ono što smo mi sve vrijeme zvali svojim djelima. Vidite kako upozorava: “Zašto je uprkos tom znanju i dalje pasao”, čovječe, zašto si takav?
Da nam to još malo bolje objasni, kaže ovako: “(…) Ovce poznaju miris vuka koji ujeda, pa se na sve strane raštrkaju. Mozak hajvana, miris lava poznaje, pa se od ispasišta oprašta. (…)” Čovječe, kako hajvan ovako reagira na opasnost i bježi od nje, pa zar ti taj miris ne osjetiš? A osjetio si ga, ali su organi kojima si trebao da to registriraš začepljeni upravo ovakvim životom – na jedan način hajvanski.
“(…) Miris lava srdžbe si registrirao. Povrati se! S munadžatom i obazrivošću se sprijatelji! (…)” Čovječe, to si vidio, vraćaj se brzo Gospodaru istigfarom i tevbom i onda te to dovodi u ovu situaciju da s Gospodarom vodiš prisan razgovor, i to obostrani razgovor….
“(…) Ne okrenu se ta skupina od vučije prašine. Vuk kušnje, poslije prašine, silovit stiže. (…)” Koja je ovo skupina? O njoj smo imali govor već nekoliko dersova, to su stanovnici Sabe. Ali to nije upozorenje samo za njih nego za svakoga ko se onakvim osobinama okitio, za onoga koji istjeruje one koje je Allah poslao kao milost i kao spasitelje u njihovo okruženje. “Ne okrenu se ta skupina od vučije prašine”, odnosno, vidjeli su svoje postupke. Onaj tračak koji se u čovjeku nikada ne gasi, ona njegova iskonska čistoća na kojoj ga je Gospodar stvorio, kako tim dijelom sebe nisi vidio da radiš nešto što je naopako, čovječe? I šta se onda desilo: “Vuk kušnje, poslije prašine, silovit stiže”, i sve je to pometeno. Tako je svaki narod prošao, a tako će i svaki pojedinac proći ako u svom životu dozvoli da uzme ovakav orijentir.
“(…) Raskomada u srdžbi te ovce koje su, od pastira poimanja, oči zatvorile. (…)” Bio je pastir, bili su poslanici. I u našem vaktu prisutni su Božiji ljudi. Ako zatvoriš oči u pogledu ovakvih ljudi da njih ne vidiš, pa čemu si se prepustio, čovječe?!
“(…) Koliko puta ih je pastir dozivao, a ne dođoše?! Prašinu brige u oči pastira bacale su govoreći: ‘Odlazi, mi smo sami bolji pastiri od tebe. Kako da budemo sljedbenici?! Svaka od nas je predvodnik. (…)” Kada god ovo čujemo, sebe možemo upitati: “Koliko puta su me ovi duhovni pastiri dozivali da se vratim na pravu stazu?” Vidite sada šta nam ovdje otkriva hazreti Mevlana, šta se pojedinačno u dušama ljudi krije. To je ovaj jedan potisak afirmacije ega, enanijeta, ili duše koja je sklona zlu. “Čuj da mi budemo sljedbenici. Pa mi smo ti koje treba drugi da slijede.” Pogledajte na svim poljima kako se ova stvar ispoljava. Onda jedino tamo gdje su stali uz superiornu pamet, sve stvari bivaju kako treba. Pošto se to rijetko dešava, gledajte na svim poljima kako to izgleda kada se stane uz te kvazipameti. A i same te pameti uvjerene su u to jer im je ambijent to iznjedrio. Kakvi vi budete, takvi će vam i pastiri biti. Jedno drugo doziva i onda dobijemo ovakvu sliku. Ovaj cijeli posljednji bejt – tako svaka ovca govori.
“(…) Mi smo hrana vuku. On je naš drug, a ne ti. Mi smo triješće vatri i toga nas nije stid. (…)” Gledajte kako to sve skupa izvrnuto izgleda. Oni se ponose time.
“(…) Džahilijjetski ponos je bio u njihovim mozgovima. Gavran je graktao nesreću nad ostacima njihovog staništa. (…)” Ovaj nam kur’anski primjer ovo lijepo oslikava, ovakav hal, esteizubillah: “I Musaa smo poslali sa znamenjima Našim i dokazom jasnim faraonu i glavešinama njegovim, ali se oni povedoše za faraonovim naređenjem, a njegovo naređenje nije bilo razumno. Na Sudnjem danu on će svoj narod predvoditi i u vatru ga uvesti, a užasno je mjesto u koje će doveden biti. Na ovom svijetu ih je pratilo prokletstvo, a pratit će ih i na onom; strašan će biti ‘dar’ kojim će darovani biti!” (Hud, 96-99)
“(…) Radi mazluma jamu su iskopali. U jamu su sami pali i zavapili: ‘Ah!’ (…)” Opet obratimo pažnju na narode Sabe. “Radi mazluma jamu su iskopali.” Kada su govorili: “Učini veću razdaljinu između gradova na putu između Jemena i svete zemlje”, znajući da posjeduju bogatstvo i da su dobro situirani, a da bi nanijeli zulum onima koji nisu kadri da te razdaljine pređu kao što to oni mogu, onda su pravili jamu kako bi te slabašne ljude na muku stavili. Na kraju se desilo da su oni sami upali u tu istu jamu. Sve ovo kada govorimo, vodimo prvo računa o samim sebi, a poslije toga o našoj zajednici i dalje. Da li mi ovako postupamo? Jedan od velikana Sehlul Tusteri rekao je da su dva uzroka zbog kojih čovjek ne može dospjeti u Hakkov hadret, u Hakkovu blizinu, a to nam je cilj, i da mu se otkrije neviđeno, svijet gajba. To dvoje su: haram lokma, ne vodimo računa šta jedemo, svašta uđe u nas, i zadavanje jada i muka drugim ljudima. Sada nas šejtani i naš nefs prevare da što više devamimo, a ovo radimo. Olahko prilazimo zalogajima, a dobro vodimo računa šta u nas ulazi jer će se to sve razgraditi i onda će kroz naše misli, riječi i djela manifestirati. Dakle, dobro vodimo računa šta jedemo.
Dalje ih hazreti Mevlana ovako ocrtava kroz divne primjere: “(…) Krznene ogrtače Jusufā su poderali. To što su učinili jedno po jedno su dobili. (…)” Znamo šta se desilo s Jusufom, a. s., kako je zavist natjerala braću da mu urade to što su uradili, dakle, ovakvi onda imaju poticaj da Jusufima svog vakta deru njihove ogrtače i da skidaju njihove košulje da je mogu babi donijeti. Ostavili su ga bez odjeće. Tako rade ovakvi ljudi koji su na ovom svijetu izabrali da žive za jaslama, u aharu, oni deru odjeću Jusufa, a sve to što su činili jedno po jedno su dobili. I na ovom svijetu sigurno su iskusili kaznu, a tamo ih čeka vječna patnja.
“(…) Ko je taj Jusuf? Tvoje srce koje Hakka traži, koje je zatočenik, sputan u tvom sokaku. (…)” Sada nam ovom pitanju hazreti Mevlana prilazi s druge strane. Ovo sve hoće da nam pojasni kako izgleda u nama samima pa nas pojedinačno pita: “Ko je taj Jusuf o kojem ti sada govorim?” Srce Hakka traži, ali je ono sputano u tvom sokaku, u tvojoj štali u kojoj si izabrao da jedeš ovu hranu i da preživaš. Pošto na ovom svijetu moramo da jedemo, a maloprije smo spomenuli haram lokmu, dobro bi bilo da navedemo kako je jedan od poznatih tabi’ina Sufijani Sevri, rahimehullah, upozorio na haram lokmu i rekao: “Dobro se čuvajte i dobro pazite šta jedete, jer ja kada jedem halal lokmu i kada poslije toga učim Kur’ani-Kerim, meni se sedamdeset kapija iluma otvara. Ako sam pojeo nešto sumnjivo, nijedna mi se kapija ne otvori ma koliko to učenje ponavljao.” Da se opet malo vratimo na ovaj posljednji bejt: “Tvoje srce koje Hakka traži”, to je taj Jusuf kojem smo mi ogrtač poderali, “koji je zatočenik, sputan u tvom sokaku”.
Sad nam navodi drugi primjer: “(…) Jednog Džebraila si za stub svezao. Njegova krila i srce si na sto mjesta ranio. (…)” U ovom kontekstu paćenja našeg srca hazreti Mevlana hoće da nam kaže da je to tvoj Džebrail. Kako? Pa to je tvoj unutarnji poslanik. I sada, razumimo kada nam se kaže: “Pitaj svoje srce i tako postupi, makar ti muftija davao drugačiju fetvu!”, ali ovakvo srce koje nije sputano. Kada ono govori, onda slušaj taj glas. Ono stalno govori, samo tiho i blago. Eh, sad, ne dao Bog, što ga više čovjek pokriva ovom slamom dunjaluka, onda se taj glas sve više gubi. Porazmislimo još malo o ovome što nam se kaže: “Njegova krila i srce si na sto mjesta ranio.”
“(…) Pred njeg’ pečeno tele iznosiš. U spremište slame ga stavljaš. (…)” Vidite mu primjera. Tjelesnu hranu srcu donosiš, a to, čovječe, nije njegova hrana.
Pogledajmo koja je njegova hrana: “(…) I govoriš: ‘Jedi! Ovo je naša ukusna hrana.’ A za njega nema druge hrane osim susreta s Allahom. (…)” Dakle, treba kod sebe probuditi stalni zikr i fikr, Allaha se sjećati. “I govoriš: ‘Jedi, ovo je naša ukusna hrana.’” Tjelesnu mu hranu nudiš, pečeno tele i salatu, “a za njega nema druge hrane osim susreta s Allahom”. A srce, kada je već tako pritisnuto putem strasti i šejtana, onda ono vapi.