Piše: Asim Mehmedović
Ne znam da postoji insan na ovome svijetu a da ne voli svoj zavičaj. Što se više godine nižu taj osjećaj je sve jači. I kada bi analizirali sa nekog stručnog aspekta, sigurno bi se složili da se čovjek već rodi sa jednom količinom te ljubavi, a najveći dio se stiče živjeći u svom zavičaju. Tu ljubav najlakše možemo osjetiti ako se udaljimo iz svog mjesta življenja, bilo da to moramo zbog neke situacije, a najčešće zbog bolest ili odlazak na radno mjesto izvan mjesta življenja. Ništa nije ni drugačije kada odemo na odmor nekoliko dana, pa čak i na neka najatraktivnija mjesta. Kako vrijeme prolazi, svaki dan sve više razmišljamo o povratku i osjećamo nostalgiju za našim sokacima i mahalama gdje smo se igrali i najljepše dane provodili.
Tako svako mjesto proizvede svoje stanovnike, koji su po nečemu specifični i opet unutar tog mjesta pojedine familije, koje su opet na sebi svojsven način unikatne. Neke naše familije u Vukovijama Donjim, imaju što bi oni rekli svoj ,,LIBAK” (humor karakterističan za određenu familiju ispoljen inernom šalom) i oni ne moraju između sebe puno govoriti a sve se razumiju. I kada bi se tu našao neko sa strane ko to ne razumije, samo bi stekao dojam da je postao predmet zafrkancije. Ono što nam je mahana bila, je da nismo prije voljeli plaho učiti i školovati se, pa su nam skoro sve učiteljice i učitelji dolazili od nekuda sa strane. Naše majke su često dobivale poruke iz škole da sutra donesu ono što bi učiteljice poželjele, ali tako je valjda moralo da bude.
Jedne prilike u područnoj školi u Vukovijama Donjim, imali smo čas fizičkog na travnatom poligonu ispred škole. Kada se završio čas, djeca su počela ulaziti u objekat škole, a ja sam uzeo polufudbalku loptu, kojom smo igrali fudbal da je operem na česmi ispred škole. Kada sam ušao u hol, ugledao sam jednog starijeg nepoznatog dječaka koji je bahato napadao skoro cijelo odjeljenje. Prišao je meni, ništa ne govoreći i udario je nogom u loptu koja je bila u mojoj ruci koja je udarila u plafon i povukao me za kosu. Ja nisam uopšte mogao da razumijem ko je i šta hoće. Svi smo u učionici bili u čudu da nas neko bez razloga na takav način napada. Kada se završio zadnji čas krenuli smo kući i vidjeli da je on bio sin od drugarice naše učiteljice, koja joj je došla u posjetu. Mi smo svi bili poniženi, jer smo okarekterisani od tog dječaka kao neke seoske vreće za udaranje. Prošlo je jedno mjesec dana i isti dječak se ponovo pojavio u školi sa majkom, koja je otišla kod učiteljice. Dječak je mislio da će ista šema proći i ovaj put. Nas je bilo oko dvadeset dječaka u razredu, a riječ Vukovije se povezuje sa značenjem mentaliteta ljudi, da su kao vukovi u čoporu, što smo tada i pokazali. Mi smo tog dječaka vješto opkolili i samo se počeli smijati. On je vidio da nema više onu snagu koju je imao, a iz grupe se izdvoji jedan naš drug, Suad i kaže mu, zašto si nas napadao prošli put. Dječak vidno preplašen nije ništa odgovarao, vjerovatno plašeći se da ćemo ga istući. Suad ga samo posmatrao i kada je dječak očekivao da će ga povrijediti, Suad mu se narugao onako kako to djjeca rade, rukama na glavi imitirajući jelenove rogove. Dječak je zaplakao i pobjegao iz našeg obruča, na što smo se mi grohotom nasmijali.
Jedno interesantno kazivanje sam čuo od naših starijih, da su jedne prilike organizovano otišli u većem broju na omladinsko sijelo u Kovače kod Živinica. Svjesni da može biti problema, uvjerljivo se dogovore da moraju ostati jedinstveni kakva god situacija bude. Tako je u toku sijela izbila frka i došlo je do tuče. Neki koji su bili najglasniji kada se pjašačilo prema Kovačima, brzo su se uhvatili mraka i sporednog puta prema kući, gdje su sačekali i ostale. Oni koji su bili u centru nemilog događaja, različito su prošli sa povredama, ali nije bilo ništa ozbiljno po zdravlje. Ono što su znali, je da će neki od onih što su bili najbrži, imati svoju verziju priče i unaprijed se dogovore kakav odgovor će dati. Tako je i bilo! Na jednom sigurnom dijelu puta, sačekao ih je jedan od tih brzih i pita, kako vi prođoste.
-Pa eto neko je dobio po glavi, leđima, rukama, nogama itd.
-Ja sam kaže jednog udario, baš kako treba, govori ovaj što je izašao iz mraka.
-Pa to je onda onaj čovjek što je umro, odgovore akteri tuče.
-Nisam ja nikoga udario, ja sam se odmah udaljio čim se zagužvalo, iskorigova se brzi što je izazvalo smijeh kod ostalih, jer su mu pripremili verbalnu zamku, poznavajući ga od ranije kada su takve situacije u pitanju.
Posebno je bilo interesantno na fudbalskim utakmicama prije rata, kada je igrala Mladost iz Vukovija Donjih. Utakmice su bile uvijek posjećene i nekada se dešavalo da bude prepirki između publike. Jedne prilike su gostovali Bašigovci kod nas i jedan gostujući navijč je u pripitom stanju došao među naše, da se ubjeđuje oko jedne sudijske odluke. A jednog našeg djeda je to povrijedilo pa kaže: ,
,Da sam samo 20 godina mlađi, vidio bi on gdje je došao”.
Bilo je smiješno slušati jednu priču naših navijača kada su se potukli negdje u Banovićima. Jedan naš u prilično popitom stanju se hvali kako je bio vješt u tuči. Kaže njemu jedan dječak:
-Udari ti žestoko onog jednog.
-Jesi li vidio, odgovara.
-Jesam jašta, ali dohvati on tebe vrljikom preko leđa poslije, reče mu dječak.
-Jeste me udario vrljikom, do duše iz prijevarke, pa se to i ne broji.
Neke stvari čovjek nije imao pravo birati, tako i mjesto gdje će se roditi. Svako mjesto ima svoje i dobre i loše strane. Na dobre se trebamo ponositi a one loše nastojati otklanjati i u dobru se nadmetati. Često volim reći, pa me nekada sa čuđenjem pogledaju, da je čast u svome mjestu život proživjeti,u tom mjestu umrijeti, da te tvoj komšiluk dostojanstveno isprati, sa tobom se halali, dženazu ti klanja i po dobrome te pomene. Ako sam skeptičan, da nisam ostavio uvjerljiv dojam u svom kazivanju, samo napomenem koliko je ljudi otišlo sa ovoga svijeta u proteklom ratu, da im se kosti našle nisu i dženaza u prisustvu umrlog obavljena nije. Ali i to nekome bude suđeno da mu se desi.