Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 26. juni 2020. gregorijanske godine, odnosno 05. zul-kade 1441. hidžretske godine.
Allah dž.š. u 43. kur’anskom pozivu vjernicima kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا شَهَادَةُ بَيْنِكُمْ إِذَا حَضَرَ أَحَدَكُمُ الْمَوْتُ حِينَ الْوَصِيَّةِ اثْنَانِ ذَوَا عَدْلٍ مِّنكُمْ أَوْ آخَرَانِ مِنْ غَيْرِكُمْ إِنْ أَنتُمْ ضَرَبْتُمْ فِي الْأَرْضِ فَأَصَابَتْكُم مُّصِيبَةُ الْمَوْتِ ۚ تَحْبِسُونَهُمَا مِن بَعْدِ الصَّلَاةِ فَيُقْسِمَانِ بِاللَّهِ إِنِ ارْتَبْتُمْ لَا نَشْتَرِي بِهِ ثَمَنًا وَلَوْ كَانَ ذَا قُرْبَىٰ ۙ وَلَا نَكْتُمُ شَهَادَةَ اللَّهِ إِنَّا إِذًا لَّمِنَ الْآثِمِينَ
“O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rođaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti. A ako posumnjate, zadržite ih poslije obavljenog namaza i neka se Allahom zakunu: “Mi zakletvu ni za kakvu cijenu nećemo prodati makar se radilo i o kakvu rođaku i svjedočenje koje je Allah propisao nećemo uskratiti, jer bismo tada bili, doista, grješnici.” (El-Maide, 106.)
Kur’an sadrži oko 500 ajeta pravnog karaktera. Od toga 200 ajeta sadrže jasne propise, dok preostali dio čine ajeti koji sadrže općenite propise. Dakle Kur’an u većini slučajeva donosi općenite propise, npr. Kur’an nam naređuje da klanjamo, ali nam nije objasnio na koji način se klanja, već je to uradio Poslanik a.s. Međutim Allah dž.š.je određene ljudske propise objasnio do u detalje, ne ostavljajući to Poslaniku a.s., a ti propisi prije svega govore o porodičnim i nasljedno-pravnim odnosima.
Zbog čega je Allah npr. detaljno objasnio nasljedno pravo, a ne namaz? Razlog je zbog toga što je nasljedno pravo veoma osjetljivo i konfliktno. Da pojasnimo: Kada ste čuli da dva brata ne pričaju, da su se pobila, da su krv prolili zato što jedan klanja, dok drugi neće? Nikad!!! Ali ste sigurno čuli da ne pričaju zbog međe. Iz tog razloga je Allah detaljno objasnio nasljedno pravo, a ne i namaz.
Jedan od veoma bitnih elemanata u nasljednom pravu jeste testament, oporuka.
Testament ili oporuka je izjava posljednje volje, kojom ostavitelj poklanja dio svog imetka u slučaju smrti.
Testamentom se može oporučiti imovina pojedincu ili grupi, kao i ustanovama: vjerskim, kulturnim, obrazovnim, humanitarnim organizacijama itd.
Smisao testamenta leži u tome da se osoba približi Allahu dž.š. na kraju svoga života, pomažući dijelom svoje imovine one kojima je pomoć potrebna. Ukoliko ostavitelj pokloni imovinu od koje će muslimani imati koristi, on će time osigurati sebi sevape i nakon smrti. Poslanik a.s. je rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu teći sevapi za djela izuzev u tri slučaja: trajne sadake, korisnog znanja ili dobrog djeteta koje mu uči dovu!“
Oporuka je je utemeljena na Kur’anu i sunnetu.
Allah dž.š. kaže: „Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.” (El-Beqare, 180.)
Muhammmed a.s. kaže: “Čovjek može činiti dobra djela sedamdeset godina, ali ako postupi nepravedno kada ostavlja svoj testament, ružnoća njegovog postupka će konačno odlučiti o njemu, i on će ući u džehennem. Čovjek može postupati ružno sedamdeset godina, ali biti pravedan u svom testamentu, tako da će dobrota njegovog postupka odlučiti o njemu, i on će ući u džennet.”
Prilikom pravljenja oporuke treba imati na umu sljedeće stvari:
- Ne može se oporučiti više od 1/3 imovine, osim ako nema zakonskih nasljednika ili su se nasljednici složili da oporuka bude viša od 1/3 imovine.
- Oporuka se ne može učiniti zakonskim nasljednicima. Npr. ne možeš u oporuku staviti sina, jer je on zakonski nasljednik.
- Testamentom ne možemo isključiti nekoga iz nasljedstva. Npr. sin je loš prema roditelju, i roditelj ga zbog tog postupka isključi iz nasljedstva. To po islamskim propisima nije dozvoljeno. Jer Allah je taj koji je njemu zagarntovao određeni dio nasljedstva, pa ko ima pravo da mu oduzme ono što mu je Allah dao.
Ljudi često postavljuju pitanje da li smo obavezan obaviti hadždž ili zaklati kurban za svog umrlog roditelja? Ako je ostavio oporuku, ali ne i novac nismo dužni, ali ako je ostavio i oporuku i novac kojim bi se hadž, kurban i sl. platio onda smo obavezni izvršiti tu oporuku.
Zabranjeno je izvršavati oporuke koje nisu u skladu sa šerijatom, pa makar oporučitelj ostavio i sredstva za to. Npr. oporučitelj želi da se ukopa u sanduku, da mu se kabur ogradi ili da se na njemu nešto sagradi, ukrasi i sl. Takođe je ništavna i oporuka u kojoj se kaže neka mi ne dolazi taj i taj ni na dženazu.
Ono što svako od nas mora ostaviti u oporuku svojim nasljednicima, osim ako nije imovinu podijelio pravedno i po šerijatu još za života, jeste, da moraju imovinu podijeliti u skladu sa šerijatskim propisima. Svaki postupak suprotan ovome može izazavati velike dunjalučke i ahiretske posljedice.
Što se tiče ajeta sa početka hutbe „O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke…“ on se ne odnosi na ovu klasičnu oporuku o kojoj smo danas govorili, već na oporuku ako nas smrt zadesi u toku putovanja, a mi imamo kod sebe određenog imetka. Tada smo dužni da sastavimo testament uz prisustvo svjedoka.
Povod objave ovogajeta je sljedeći:
Od Temima Ed-Darijja se prenosi da je o ovom ajetu: “O vjernici, kada vam se približi smrt, neka vam posvjedoče”: “Ljudi su nemaju ništa u pogledu ovog ajeta izuzev mene i Adijj ibn Bedaa.” Njih dvojica su kao kršćani često putovali u Siriju, prije islama, a poradi trgovine. Sa njima je išao i štićenik plemena Benu-Sehm, koji se zvao Bedil ibn Ebi-Merjem s nekom trgovačkom robom. Sa sobom je imao srebrenu čašu, na kojoj je želio zaraditi i ona mu je bila najveši ulog u trgovini. Međutim, razbolio se, pa je njima nešto oporučio i naredio im da ostatak dostave njegovoj porodici. Temim kaže: “Nakon što je umro, uzeli smo tu čašu i prodali je za hiljadu dirhema, koje smo podijelili ja i Adijj. Kad smo stigli do njegove porodice, mi smo im predali ono što je bilo kod nas, ali su primijetili da čaše nema, pa su nas pitali za nju. Mi smo odgovorili: “Nije ostavio ništa izuzev ovog i nije nam ništa drugo predao.” Kada sam primio islam, nakon dolaska Allahova Poslanika, s.a.v.s., u Medinu, suzdržavao sam se od grijeha, pa sam otišao do njegove porodice i obavijestio ih šta se desilo. Isplatio sam im petsto dirhema i rekao da kod mog druga ima isto. Oni su se digli protiv njega, pa im je Vjerovjesnik, s.a.v.s., naredio da traže od njega da se zakune onim što mu je najveće u njegovoj vjeri. On je to učinio, pa je objavljeno: do “O vjernici, neka vam posvjedoče i neka se Allahom zakunu: Naše su zakletve vjerodostojnije od zakletvi njihovih.” Tada su ustali Amr ibn El-As i jedan drugi čovjek među njima i zakleli se, pa je uzeto pet stotina dirhema od Adijj ibn Bedaa.”
Gospodaru učini nas od pravednih robova Tvojih. AMIN!!!