Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 29. mart 2019. gregorijanske godine, odnosno 22. redžeb 1440. hidžretske godine.
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا ضَرَبْتُمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ فَتَبَيَّنُوا وَلَا تَقُولُوا لِمَنْ أَلْقَىٰ إِلَيْكُمُ السَّلَامَ لَسْتَ مُؤْمِنًا تَبْتَغُونَ عَرَضَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا فَعِندَ اللَّهِ مَغَانِمُ كَثِيرَةٌ ۚ كَذَٰلِكَ كُنتُم مِّن قَبْلُ فَمَنَّ اللَّهُ عَلَيْكُمْ فَتَبَيَّنُوا ۚ إِنَّ اللَّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا
Prenosi se da je Allahov Poslanik a.s. poslao grupu boraca u borbu, te se oni sukobiše sa narodom Fedeka. Svi stanovnici pobjegoše, ostade samo Mirdas ibn Nehik, jer je on noć prje svojoj porodici obznanio da je musliman, pa se u to pouzdao. Kada je ugledao konje kako se približavaju, sakupio je ovce u pećinu i izašao pred njih. Muslimani mu se približiše i uzviknuše tekbire, a on im uzvrati riječima: “La ilahe illellah Muhammedu-r-Resulullah. Esselamu alejkum.” Usama ibn Zejd bi uvjeren da je on te riječi izgovorio samo da bi se spasio smrti,te ga ubi, a njegovo stado povede sa sobom. Nakon ovog događaja Allah objavi 24. kur’anski poziv vjernicima, u kojem se kaže: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: ‘Ti nisi vjernik!’ – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.” (En-Nisa, 94.) Kada je Allahov Poslanik a.s. čuo šta se desilo, veoma uznemiren upita Usamu: “Kako si moga ubiti nekoga ko govori la ilahe illellah!? Kada on sutra na Sudnji dan dođe sa tim riječima šta češ uraditi?” Pa je Poslanik a.s. počeo ponavljati te riječi “šta ćeš uraditi” da je Usame sav tužan rekao: “Kamo sreće da sam tek danas postao musliman, a da ove riječi nisam čuo od Poslanika a.s.”
A u drugoj predaji stoji da je Poslanik a.s. ukorio muslimana koji je ubio ovog čovjeka sljedećim riječima: “Rasporio si njegovo srce, jesi li pogledao unutra?”
Ko je vjernik? Ko je musliman?
Ko je zaista pravi vjernik, pravi musliman, to zna samo Allah dž.š., ali ono što mi trebamo i moramo znati jeste da ne smijemo reći nekome “Ti si nevjernik”, ako taj neko kaže da vjeruje u Allaha, Allahove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, Allahovo određenje i ako izgovara riječi šehadeta: La ilahe illellah Muhamede-r-Resulullah, pa makar taj neko bio veliki griješnik.
Poslanik a.s. kaže: “Oni ljudi iz mog ummeta koji prednjače u dobru ući će u džennet bez polaganja računa. Oni koji su na srednjem stanju, njihovo polaganje računa će biti lahko. A oni koji su se prema sebi ogriješili, bit će kažnjeni shodno veličini njihovih grijeha, a potom će ući u džennet.”
Draga braćo, musliman je čovjek jedinstva, daleko od povođenja za pretpostavkama koje vode u razjedinjenost. Njegova svijest je visoka, čista od srdžbe i pohlepe. Svaki njegov stav i pogled, oblikovani su prema toj svijesti. Musliman je čovjek koji slijedi put Allahova Poslanika a.s., a slijediti put Allahova Poslanika a.s. znači čuvati vjeru u jednog Boga i biti daleko od fitneluka (smutnji). A najveći fitneluk jeste reći nekome da je nevjernik, a on tvrdi da je musliman.
Poslanik a.s. kaže: “Ko brata po vjeri nazove nevjrenikom, ta riječ će se obistiniti jednom od njih dvojice. Ako je onaj kome je riječ upućena uistinu nevjernik, onda njemu i pripada. Ali ako nije, onda se riječ vraća onome ko ju je izrekao (tj. on postaje nevjernik zbog pogrešne tvrdnje).”
Imajući u vidu ovaj i druge slične hadise islamski učenjaci su zauzeli sljedeći stav: “Ukoliko jedna osoba pri sebi ima 99 znakova nevjerstva i samo jedan znak imana, ta osoba se prihvata kao vjernik.”
Šejh Ibn Tejmijje kaže: “Kada se neko klanja čovjeku (kada neko čini sedždu čovjeku) i misli da je to islam, on nije nevjernik, sve dok mu neko ne objasni da razumije, a on i dalje ostane na tome”
Muhammed ibn Vehhab je rekao: “Mi ne nazivamo nevjernicima one koji se klanjaju kaburovima osoba kao što su Abdul Kadir, ili kabur Ahmeda Bedevia ili drugih.”
Draga braćo, ako ovakvi islamski autoriteti, za koje kažu da su jedni od strožijih, kažu da se osobe koje čine očiti širk ne nazivaju nevjernicima, da se ne nazivaju džehennemlijama, otkud onda nekim ljudima pravo da jednog dedu, jednu nenu, koji su čuvali žarku islama na ovim prostorima 600 godina, prozivaju nevjernicima i džehennemlijama samo zato što idu na Ajvatovicu i Djevojačku pećinu? Otkud im pravo da mene i tebe nazivaju nevjernicima i džehennemlijama, samo zato što koristimo tespih, što zikrimo u grupi, što učimo mevlud iz ljubavi prema našem voljenom Poslaniku a.s.? Ako ovakvi islamski autoriteti kažu da se osobe koje čine očiti širk ne nazivaju nevjernicima, da se ne nazivaju džehennemlijama, otkud onda dragi brate meni i tebi pravo da kažemo za nekoga da je nevjernik, da je je džehennemlija, jer je kockar, alkoholičar, bludnik, narkoman, neklanjač, nepostač, neučač Kur’ana…Otkud nam baraćo pravo kada smo mi juče bili ono što su oni danas. Pustimo. Nije to naša odluka. Allah je taj koji će odlučiti o njima, kao što je odlučio i o nama.
Allah kaže: “I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.”
Abdullah ibn Mes’ud je rekao: “Kada vidite brata da je zapao u grijehe, ne pomažite šejtana protiv njega, proklinjući ga. Taražite od Allaha spas iz tog stanja, i dobro, i za sebe i za njega. Mi, Poslanikovi a.s. ashabi, nismo donosili konačan sud ni o kome sve dok ne bismo vidjeli u kakvom je stanju preselio. Ako bi njegov kraj bio dobar, zanli smo da je postigao dobro. Ako bi pak umro u lošem stanju, strahovali smo za njega.”
Allah dž.š. kaže: “Oni koji poslije njih (muhadžira i ensarija) dolaze govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’” (Hašr, 10.)