Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 11. januar 2019. gregorijanske godine, odnosno 05. džumadel-ula1440. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
I kada Jusufova braća ponovo dođoše Jusufu kako bi od njega tražili namirnice, sadaku i dozvolu da se Benjamin vrati natrag, oni rekoše: “‘O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju.’ ‘A znate li’ – upita on (Jusuf) – ‘šta ste s Jusufom i bratom njegovim nepromišljeno uradili?’“ (Jusuf, 88-89.)
Čuvši ove riječi oni ostadoše potpuno zatečeni i iznenađeni, pa upitaše: “‘A da ti nisi, uistinu, Jusuf?’…’Da ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio,pa Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.’ ‘Allaha nam,’ -rekoše oni –’Allah te je nad nama uzvisio, mi smo doista zgriješili.’ ‘Ja vas sada neću koriti: – reče (Jusuf) –’Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilovistiji!’“ (Jusuf, 90-92.)
Nakon ovoga Jusuf a.s. dade svojoj braći košulju, ispod koje ništa drugo nije nosio, i reče ima da je ponesu, pa kada dođu kući da je dadnu njegovom ocu kako bi je stavio na oči, pa će mu se Allahovom voljom povratiti vid koji je bio izgubio. A nakon što to urade Jusuf a.s. im naredi da se svi presele kod njega u Egipat kako bi svi na jednom mjestu živjeli u obilju i blagostanju.
„Pripovijeda se da je ova košulja bila Ibrahim-pejgamberova, pa da ju je Džebrail donio Jusufu u jamu, da bi je on poslao svome ocu da protrlja slijepe oči i progleda pred ostalom braćom i narodom. Jusufov brat Jehuda je krenuo ocu u Kenan, a otac mu je već osjetio miris te košulje, odnosno miris svoga sina Jusufa za koga nije vjerovao da su ga vukovi pojeli, kako su ostala braća tvrdila, proglašavajući oca matuhom. Kad su mu donijeli košulju na oči, progledao je i rekao: ‘Zar vam ne rekoh da ja znam od Allaha ono što vi ne znate. ‘“(Jusuf, 96.)
Vidjevši ovo čudo Jusufova braća rekoše: “‘O oče naš…zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.’ ‘Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti’ -odgovori on –’jer On prašta i On jemilostiv.'” (Jusuf, 97-98.)
Prošlo je 80 godina od kako Jakub a.s. nije vidio svoga sina Jusufa. Pa „kad iziđoše pred Jusufa, on (Jusuf) privi roditelje svoje na grudi i reče: ‘Nastanite se u Misiru (Egiptu), svakog straha, ako Bog da, oslobođeni!’ I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: ‘ O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je biodobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onomekome On hoće, i On, zaista, sva zna i mudar je!“ (Jusuf, 99-100.)
Još jednom se podsjetimo da je Jusuf a.s. još dok je bio dijete usnio san u kome mu se poklanjaju, sedždu mu čine, Sunce, Mjesec i jedanaest zvijzda, a ostavrenje ovog sna je značilo da su mu se poklonili otac i majka, kao Sunce i Mjesec, i jedanaest braće, kao jedanaest zvijezda.
Jakub a.s. je ostao kod Jusufa u Egiptu sedamnaest godina, a zatim je umro. Ehlul –kitabije kažu da je Jakub a.s. umro kada je imao 140 godina. Od istih se prenosi sljedeće: Kada je Jakub umro, svi Egipćani su ga oplakivali sedamnaest dana. Jusuf je naredio ljekarima, pa su ga balazamovali, tako da je u balzamu ostao četrdeset dana. Zatim je Jusuf a.s. zatražio od vladara Egipta, da ga isprati i da ga ukopa kod njegove porodice, pa mu je on dozvolio. Sa Jusufom krenuše i velikani i dostaojanstvenici Egipta. Kada su stigli u Hebron, ukopali su ga u pećinu u kojoj su bili ukopani i Ibrahim a.s. i Ishak a.s. i tu su proveli sedam dana žaleći ga.
El-Hasan prenosi: „Jusuf je bio bačen u bunar kada je imao sedamnaest godina, od oca je bio odvojen osamdeset godina. Nakon toga je živio još dvadeset tri godine i na kraju je umro kada je imao stotinu dvadeset godina.“
Allah dž.š. kaže: „Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam ka Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.'” (Jusuf, 108.)