Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.

Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.

Danas je 14. decembar 2018.  gregorijanske godine, odnosno 07. rebiul-ahir 1440. hidžretske godine.

Allah dž.š. kaže:

وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ

“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)

Nakon što su Jusufova braća bacila Jusufa na dno bunara, a zatim ga i ostavila u njemu, Jusuf a.s. tužan zbog nedjela braće svoje poče upućivati dovu Uzvišenom Allahu dž.š. da mu pomogne i podari izlaz iz ove teške situacije.

Allah usliša njegovu dovu tako što je pored bunara naišla jedna karavana iz Sirije ka Egiptu. Vođa karavane posla jednog od svojih ljudi da im donese vode iz bunara u kome se nalazio Jusuf, i kada je ovaj spustio posudu za vodu, za uže se zakačio Jusuf. Izvlačeći posudu iz bunara čovjek ugleda dječaka i povika: “Muštuluk! Evo jednog dječaka!” Vlasnik karavane se obradova onome što je našao i odluči da ga povede sa sobom kao trgovačku robu.

Sve ovo su posmatrala Jusufova braća, koja su bila sakrivena iza obližnjeg brežuljka, pa kada su vidjeli da ga je karavana uzela, sustigli su ih i rekli da je to njihov odbjegli rob, tražeći od vlasnika karavane novac za Jusufa a.s. I prodadoše ga za bezvrijednih dvadeset dirhema, tako da svako od njih dobi po dva dirhema.

U čemu je mudrost ovako jeftine prodaje Jusufa a.s.?

Čuveni mufessir Sujuti o činjenici da su Jusufa prodali za samo nekoliko dirhema kaže:

“Znaj da njegova prodaja za samo nekoliko dirhema ima svoju svrhu i svoj razlog. Jednog dana je on pogledao u ogledalo i vidio svoju ljepotu, pa se zapitao: ‘Da sam rob na prodaju niko mi ne bi mogao odrediti cijenu!’”

Poslanik Muhammed a.s, kaže: „Ko se oholi Allah ga unizi, a ko je ponizan Allah ga uzvisi.“ Tako je Allah dž.š. ponizio Jusufa, jer se uzoholio, pomislivši da je on vredniji od drugih ljudi zbog svoje ljepote, zaboravivši da Allah ne gleda u ljepotu tijela, niti veličinu imetka, već Allah gleda u ljepotu srca i dijela.

 

Kada je vlasnik karavane Malik ibn Zagran odveo Jusufa a.s. u Egipat i predao ga telalu da objavi njegovu prodaju, ljudi su se okupili oko njega. Telal ih je pozvao: “Dajte svoju ponudu!” Ljudi su bili zbunjeni njegovom ljepotom i pitali su se odakle on tu. Svak je nastojao da ga kupi tako da su počeli za njega davati sve veću i veću ponudu. Jedan je uzviknuo: “Kupujem ga za njegovu težinu srebra!” Drugi je ponudio: “Kupujem ga za njegovu težinu zlata!” Treći je kazao: “Dajem za njega onoliko svile koliko je težak!” Jedan je čak ponudio: “Dajem za njega njegovu težinu dragulja!” Malik ibn Zagran reče: “Prodajem ga samo onome ko za njega dadne po njegovu težinu svega toga!” Zulejha, supruga egipatskog dostojanstvenika, vezira i upravljača skladištem robe, tada ponudi: “Ja ga kupujem za po njegovu težinu svega toga, i još za njega dajem i svoj duh i svoju dušu!” Malik onda reče: “Pogledajte kakvu je darežljivost i plemenitost pokazala ova žena, a još tvrde da žene imaju manjkav razum i vjeru! Na meni je sada da pokažem muškost i velikodušnost. Uzet ću od nje samo jednu njegovu težinu bilo čega ponuđenog. Ne želim biti ništa manje plemenit i velikodušan od nje.”

 

Uzvišeni Allah reče: “O robovi Moji, Malik ibn Zagran je prodavao Jusufa, a ja, Vladar (Malik) svih vladara, prodajem džennet. Malik ibn Zagran je odbio da od Zulejhe primi dodatnu cijenu, iako mu je trebala, nego je Jusufa prodao po početnoj cijeni, jedna njegova težina. Meni, Vladaru svih vladara, nije potrebno ništa od onih brojnih ibadeta Mojih robova. Ja sam Stvoritelj darežljivosti i velikodušnosti, pa neću učiniti djelo manje od onoga kojeg je učinio Malik ibn Zagran, nego veće. Prodat ću im džennet po početnoj cijeni. Onako kako sam džennet stvorio između dva harfa K i N (Kun – Budi!) tako ću i džennet prodati za dvije kelime (rečenice). Ko bude izgovarao: La ilahe illallah, Muhammedun resulullah!, ući će u džennet.“

 

Nakon što su ga kupili ovaj dostojanstvenik reče svojoj ženi Zulejhi: “Učini mu boravak prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!” (Jusuf, 21.)

 

Tako je Jusuf a.s. dospio u kraljevski dvorac. Odgajan je kao posinak ovog dostojanstvenika. Jusuf je imao poštovanje prema kući koja mu je postala sklonište, koja ga je sačuvala od strahota. Vlasnik te kuće uživao je posebno poštovanje kod Jusufa. Jusuf ga je zavolio, a on je poštivao njegova prava. U to vrijeme Jusuf nije zaboravio na svoje izuzetno porijeklo niti na vjeru koju je naslijedio od svojih predaka.

 

I kada je Jusuf a.s. postao punoljetan do izražaja dođe sva njegova ljepota. Kada je prelijepa Zulejha vidjela tu ljepotu, nije mogla odoljeti. Srce joj se ispuni ljubavlju prema Jusufu. Htjede da se ophodi prema njemu kao što se žene ophode prema svojim muževima. Poče mu se nježno obraćati. Poče ga zavoditi koristeći sva svoja lukavstva.

Tako jednog dana Zulejha se našminka, namirisa, obuče najljepšu odjeću, zaključa sva vrata, a onda reče: „Hodi, Jusufe! Pripremila sam se samo za tebe.“  I prije nego pruži svoju ruku prema njemu uzela je veo i bacila ga preko glave svog kipa, prekrivši mu njime cijelu glavu. On je upita: „Zašto si prebacila veo preko glave svog kipa?“ Ona odgovori. „On je moje božanstvo i ja ga se stidim.“ Jusuf joj reče: „Ti se stidiš svog božanstva koje je slijepo, gluho i nijemo, pa je preče da se ja stidim svog Boga koji sve čuje, sve vidi i sve zna! Tvoj muž, a moj gospodar, učinio mi je boravak ugodnim i prema meni se dobro ponio, pa neću na to uzvratiti čineći blud sa njegovom ženom””‘Sačuvaj Bože!’ -uzviknu on -, ‘vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.'” (Jusuf, 23.)

I njih dvoje prema vratima potrčaše. Pokušavao je otvoriti vrata, ali ga je ona povlačila sebi. On je bio uporan, a ona mu od povlačenja košulju podera. U tim trenucima se pojavi njezin muž, i vidi prizor svoje žene dotjerane, našminkane pored Jusufa. Vidjevši muža na vratima ona brže bolje htjede od sebe otkloniti optužbu, pa reče: “Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi tvojoj zlo učiniti” (Jusuf, 25.) Šta zaslužuje onaj ko ti želi napastvovati ženu i sa njom blud počiniti? Potom zastade, poboja se da će mu kazna biti pogubljenje, a još ga je željeIa za sebe, pa reče: “Ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?” (Jusuf, 25.) Jusuf a.s. se poče braniti, pa reče: “Ona je pokušala da mene na grijeh navede” (Jusuf, 26.) Pošto nije bilo svjedoka, morali su pronaći čovjeka koji će na osnovu racionalnih dokaza saznati ko je kriv. Kao sudiju pozvaše jednog njezinog rođaka koji reče….Šta se dalje dešavalo? Ko je optužen, a ko oslobođen ako Bog da sljedeći petak.