Piše: Enes ef. Habibović
Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, poslanike, knjige, Sudnji dan i Božije određenje.
U Bosni živi tri naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – i ostali. Tako je Ustavom rečeno. Bošnjak, Hrvat, Srbin, Rom, Albanac… su naša imena. Bosanca nam je prezime. Na ovom popisu trebamo napisati svoje ime. Svoje nacionalno ime. Moje ime je – Bošnjak.
Danas je 11. januar 2013. gregorijanske godine, odnosno 29. safer 1434. hidžretske godine.
Braćo, svi smo mi griješnici, i ja i ti hadžija u prvom safu i ti omladinac u zadnjem safu. Sada smo hvala Bogu došli na džumu i tako smo se približili Allahu dž.š., ali smo prošli petak nedugo nakon našeg izlaska iz ove Božije kuće, pogriješili jer smo slagali jednog, ogovorili drugog, povrijedili trećeg. Možda smo pravo iz ovog časnog mjesta otišli tamo u kladionicu, možda pred prodavnicu da popijemo koju, tako da smo se braćo ovakvim postupcima odaljili od našeg Gospodara.
U jednom trenutku smo svjesni da On prati svaki naš postupak, bez obzira radili ga javno ili tajno, a odmah nekoliko trenutaka iza toga zaokupi nas nemar i tako učinimo grijeh.
Ali, braćo, bez obzira šta smo od ovoga uradili ili možda još nešto veće i teže, postoji mogućnost da nas Allah voli, ne samo voli nego najviše voli.
Koja je to mogućnost brate? Šta to trebamo uraditi, bez obzira na ove naše ružne postupke, da bi nas Allah najviše volio?
Brate odgovor na ovo pitanje leži u sljedećem hadisu Božije Poslanika a.s., a on glasi:
„Svaki čovjek, sin Ademov, je griješnik, a najbolji od griješnika jesu oni koji se kaju.” (Tirmizi)
Griješenje i nemar jesu jedno od svojstava čovjeka, ali neka od svojstava našeg Gospodara su da je On Milostiv i Samilostan, da je On Onaj koji voli da prašta. Zato braćo, ne padajmo dalje u grijeh, u propast, govoreći nema za mene spasa ja sam uradio to i to, nego sada, ovog trenutka, iskreno izgovorimo ESTAGFIRULLAH, jer spas dolazi sa ovom magičnom riječju.
Prenosi se da je jedan od ashaba stalno bio tužan. Kada ga je Resulullah, a.s., upitao za razlog, čovjek mu je odgovorio: “Resulallah! Ja sam za vrijeme džahilijjeta počinio takav grijeh da se plašim da mi ga Allah neće oprostiti! Rodiia mi se kćer. Zbog njene majke pustio sam je da odraste. Postala je lijepa djevojka. Rekao sam ženi:’Ja idem rođacima u posjetu, neka naša kćerka ide sa mnom. Žena se tome obradovala, i ukrasila djevojku lijepom haljinom i nakitom. Dobila je od mene i garanciju da je neću iznevjeriti. Uzeo sam djevojku i otišao ispred jedne duboke uvale, Pogledao sam u dubinu rupe. Jadna djevojka je shvatila da je želim baciti u rupu, zagrlila me i počela plakati uz riječi: ‘Oče šta mi želiš uraditi?’ Sažalio sam se nad njom. Međutim, poslije sam opet pogledao prema rupi, preovladali su osjećaji odbrane ponosa pred narodom. Kćer me opet zagrlila i rekla mi: ‘Oče! Nemoj iznevjeriti mamino povjerenje.’ Ja sam se opet sažalio nad njom i počeo sam gledati čas u rupu, čas u kćer. Na kraju sam je čvrsto uhvatio i bacio dolje! Ona je uporno vikala iz rupe: ‘Oče ubio si me. Kada joj se više nije čuo glas, otišao sam!'”
Resulullah, a.s., saslušao je taj bolni događaj, zaplakao i rekao: “Da mi je dozvoljeno kazniti nekoga zbog djela iz vremena džahilijeta, tebe bih kaznio. Islam je poništio sve što je postojalo u vrijeme džahilijeta! Ono iz vremena islama se poništava traženjem oprosta.”
Brate, kada je Bog oprostio ovo gnusno djelo ovog ashaba, oprostit će i ove naše grijehe, samo ako se iskreno pokajemo.
Allah dž.š. kaže:
وَإِنِّي لَغَفَّارٌ لِّمَن تَابَ وَآمَنَ وَعَمِلَ صَالِحًا ثُمَّ اهْتَدَىٰ
„Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji, zatim, na Pravom putu istraje.” (Ta Ha, 82)
Možda će sada neko od vas reći: „Zašto da ostavim cigaretu i alkohol kada u tome osjećam smiraj? Zašto da ostavim gledanje svakakvih filmova kada mi to pričinjava zadovoljstvo? Zašto da ostavim kladionicu kada mi ona može donijeti imetak? Zašto ono, zašto ovo, jednom se živi?”
Evo brate samo nekoliko razloga, zašto:
Učini tevbu, jer je tevba razlog tvog uspjeha na dunjaluku i ahiretu. Zar nije Uzvišeni rekao: „I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite!” (Prijevod značenja En-Nur, 31.) A složit ćemo se da ono što najviše priželjkujemo jeste spas i uspjeh na oba svijeta.
Učini tevbu, jer je tevba razlog tvoga ulaska u džennet i spas od vatre. Svevišnji je rekao: „A njih smjeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše, oni će sigurno zlo proći, ali oni koji se pokaju i uzvjeruju i dobro budu činili njima se neće nikakva nepravda učiniti; oni će u džennet ući.”(Prijevod značenja Merjem, 59-60.)
Učini tevbu, jer je tevba razlog spuštanja bereketa, jačanje snage, povećavanja imetka, poroda i drugog. Allah, subhanehu ve te’ala, je rekao: „O narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti i pokajte Mu se, On će vam slati kišu obilnu i dat će vam još veću snagu uz onu koju imate i ne odlazite kao mnogobošci.” (Prijevod značenja Hud, 11.)
Učini tevbu, jer je tevba razlog Allahove ljubavi prema tebi. Zar Svevišnji nije rekao: „Doista, Allah voli one koji se mnogo kaju i one koji se mnogo čiste.” (Prijevod značenja El-Bekara, 222.) Da li postoji veća sreća, i da li vjernik može biti više sretan, od onoga trenutka kada sazna da ga njegov Gospodar voli?! A to će saznati onoga trenutka kada Mu se iskreno okrene, skrušeno i ponizno, visoko podignutih ruku, tražeći oprosta za svoje grijehe.
Pa, zar ove blagodati i mnoge druge, ne podstiču nas da se pokajemo svome Gospodaru?!
Da bi naše pokajanje bilo primljeno trebamo ispuniti nekoliko uvjeta, a to su:
– Automatski prekinuti sa činjenjem tog grijeha
– Iskreno se pokajati
– I odlučiti da taj grijeh više nikad nećemo počiniti
Ko ispuni ove uvjete bez obzira koje djelo uradili, prema Allahu, Allah će nam oprostiti, ali ako uradimo neki grijeh prema čovjeku onda postoji još jedan uvjet, a to je da zatražimo halal od osebe prema kojoj smo pogriješili.
Priča se da je Iblis došao kod faraona i rekao mu: – Poznaješ li me? Ovaj mu odgovori – Svakako ,ti si prokleti Iblis. Iblis mu reče :Ti si me ipak preteko u jednoj stvari i osobini.U čemu sam ja to tebe preteko? -upita faraon. Iblis reče: -Tvoja izjava da si bog !?Ja sam od tebe mnogo stariji, imam mnogo veće znanje, mnogo sam jači , ali se na takav grijeh prema Allahu nisam usudio.
Faraon odgovori: – U pravu si,ali ću se ja za to pokajati i tražiti oprost od Allaha.
Onda mu prokleti Iblis reče: – Polahko! Ne čini to nipošto. Stanovnici Egipta su te već prihvatili kao božanstvo i ako se ti toga odrekneš i oni će se tebe odreći. Onda će prihvatiti nekog tvog neprijatelja i njega slijedeti i obožavati, a on će ti preoteti vlast i ti ćeš ostati sam i ponižen. Faraon reče: – Pravo si kazao, i neću se kajati i oprost tražiti. Nego reci ti meni ima li na zemlji iko gori od nas dvojice ?
Iblis odgovori:- Svakako! Onaj kome se neko za nešto izvinjava i ispričava, a on to izvinjenje i ispriku neće da prihvati; taj je gori od nas dvojice!
Zato brate halali ako ikako možeš svima onima kojima halal treba, i požuri sa svojom tevbom bez obzira na godine, jer Azrail ne poznaje godine.
Gospodaru oprosti nam naše grijehe i uvedi nas u džennet.