Pokret «Džem’atu el-Muslimin» (Skupina muslimana) drugi su nazivali «Džem’at et-Tekfir ve-l-Hidžra» (anatema i iseljenje) zbog njihovog insistiranja na učenju o tome kako su muslimanska društva današnjice ustvari nevjernička, jer ne sude po Božijim zakonima, te učenja da se istinski vjernici moraju iseliti u zajednice koje su uređene «prema volji Božijoj» po uzoru na iseljenje Božijeg poslanika iz Meke u Medinu (ar. hidžra). Ovo je jedan od najradiklanijih i najmilitantnijih pokreta koji se pojavio u arapskim zemljama u proteklom vijeku.
Pokret je u Egiptu (najvjerovatnije 1975. god ili čak ranije) osnovao mladi inženjer agronomije Šukri Mustafa. Mustafa je prvovremeno bio član pokreta Muslimanske braće, a o mogućim razlozima njegovo istupanja iz ove organizacije Dejan Lukić (dugogodišnji dopisnik sa Bliskog istoka) kaže: „Muslimanska braća koja su u nekoliko navrata okusila surovu represiju arapskih ražima, a njihovi lideri visili na konopcima ili padali pokošeni rafalima tajne policije, nisu za mladog Šukri Mustafu bili dovoljno radikalni. Njemu su bili već preko glave jalovi politički manevri Muslimanske braće. Težio je akciji bez kompromisa. Po svaku cijenu i uz sve žrtve…“
Šukri je u egipatski zatvor ušao kao pripadnik Muslimanske braće, ali je fizička i mentalna tortura koju je tamo pretrpio radikalizirala njegove stavove tako da je još za vrijem svoga robijanja zbog stavova koje je zastupao izbačen iz bratstva kao „suviše“ ekstreman.
Nakon što je bio oslobođen 1971 Šukri je odmah počeo sa okupljanjem istomišljenika, a tri godine kasnije kairska štampa će početi pisati o postojanju tajne terorističke skupine mladića koji sebe nazivaju imenom „Džem’atu el-Muslimin“ (Skupina muslimana).
Muslimanska braća su pokušala urazumiti Šukrija i njegove sljedbenike i vratiti ih u okvire matičnog pokreta, ali svi njihovi pokušaji nisu urodilo plodom. Čak je i sam tadašnji vrhovni vođa Muslimanske braće (ar. muršid) Hasan el-Hudejbij direktno odgovorio Šukriju i njegovim sljedbenicima u knjizi pod naslovom „Propovjednici- da, sudije- ne“ (ar. Du`at la kudat).
Šukri Mustafa je vodio Tekfir kao visoko discipliniranu organizaciju, koju je kontrolirao njen emir (vođa). Kao i pripadnici Muhammedove mladeži, i Tekfir je savremeno egipatsko društvo smatrao neislamskim, društvom nevjernika. Imajući u vidu primjer Poslanika Muhammeda, koji je, suočen s nevjernicima u Mekki, prešao u Medinu, Tekfir je osnovao svoje sopstvene “ispravno vođene” (to jest, Božijoj riječi odane) zajednice u kojima su ljudi radili, učili i molili se. Njihov cilj je bio da se u Egiptu stvori zasebna zajednica istinskih vjernika. Kao kod Muslimanske braće i organizacije Džema’at-i islami u Pakistanu, u njima je postojalo stepenovanje članstva. Od onih koji su bili punopravni članovi očekivalo se da se potpuno posvete radu zajednice i da napuste posao, porodicu i prijatelje. Ideal je bio mučeništvo (ar. šehadet), spremnost da se da život u borbi za islam. Emir je zahtijevao bespogovornu poslušnost. Kolebljivi članovi su ili ekskomunicirani i/ili kažnjavani.”
Svu svoju brutalnost pokret je pokazao otmicom i ubistvom egipatskog ministra za vakufe (vjerska dobra) šejha Ez-Zehebija. Ez-Zehebi je bio cijenjen i štovan širom islamskog svijeta zbog svoje naobrazbe i većeg broja dijela iz različitih oblasti islamske teologije i muslimanske svakodnevnice.
- jula 1977. šejha su iz njegove kuće oteli pripadnici Tekfira da bi kasnije pregovarali sa egipatskim režimom o njegovom puštanju na slobodu. Kada su pregovori propali oni su ga brutalno zadavili.
Osmog jula, 1977. god, pet dana nakon kidnapovanja Zehebija, uhapšen je Šukri Mustafa, a dan kasnije i njegov zamjenik Enver Šukri. Nakon ovoga država je uz podršku javnog mijenja krenula ka slamanju Tekfira, u čemu je u dobroj mjeri uspjela. U avgustu iste godine 620 članova i simpatizera pokreta našlo se iza rešetaka u jednom od najvećih sudskih procesa islamistima u historiji.
Nakon ovoga pokret se u organizacionom smislu nikada više nije oporavio ali je duh „tekfira“, koji je duže vremena bio pokopan, ponovo probuđen nastavio da tumara islamističkim ideologijama muslimanskog svijeta.
Učenje o „tekfiru“ ili proglašavanju drugih muslimana nevjernicima i odmetnicima od vjere rodilo se jako rano u muslimanskoj teološkoj misli. Začetnici ovog učenja bili su pripadnici već spomenutog vjersko-političkog pokreta poznatog kao haridžiti ili haridžije.
Zanimljivo je to da u prvi mah islamistički krugovi u militantnom miljeu nisu blagonaklono gledali na ovu radilkalizaciju stavova naspram ostatka muslimanske zajednice. Tako je zabilježen pokušaj atentata na Usamu bin Ladina od strane pripadnika pokreta Džem’at et-Tekfir ve-l-Hidžra za vrijeme njegovog boravka u Sudanu. Naime, za njih Usama nije pio dovoljno militantan niti dovoljno predan idejama „te borbe“.
Pripadnici pokreta Tekfir su kroz svoje učešće u Afganistanskom džihadu uspjeli svoje stavove nametnuti mnogim pripadnicima različitih islamističkih pokreta koji su se borili rame uz rame sa njima. Po okončanju rata u Afganistanu, „Afganski mudžahidi“ (kako su nazivali veterane tog rata) su učenja o tekfiru nerijetko u nešto izmijenjenoj formi prenijeli u svoje matične države. A tekfir je skoro pa posta nezaobilazna nit u mustri militantne islamističke ideologije.
Danas su na tim idejama širom muslimanskog svijta nastale brojene organiazcije i pokreti koji su „ohalalili“ tj. proglaisli vjerski opravdanim proljevanje muslimanske krvi.