Ne može se poreći da je svaki čovjek koji je obdaren bogatstvom i ugledom stavljen na iskušenja. Posjedovanje bogatstva i moći je samo po sebi oblik iskušenja. Malo je onih koji nisu postali zli, pohlepni i koji nisu izgubili ljudskost posjedujući to dvoje.
Poznata nam je priča o Karunu, koji je bio rob svom bogatstvu, čiji je život završio na taj način što ga je progutala zemlja sa njegovim bogatstvom.
Također nam je poznata priča o firaunu (faraonu), moćnom kralju koji je postao tlačitelj i nevjernik radi svoje vlasti. Zbog ovoga se u islamu tako mnogo ističe opasnost od posjedovanja bogatstva i položaja. Ali u isto vrijeme su predstavljeni primjeri bogatih ljudi i ljudi na vlasti koji su bili sačuvani ovog iskušenja.
Poznate su nam priče o Poslaniku Sulejmanu (Solomonu) alejhi selam i halifi Omeru ibn Abdulazizu, kao primjerima kraljeva koji su bili pravedni. Također, primjei Osmana ibn Afana i Hadija el-Kubra, kao bogatih ljudi koji će biti još bogatiji u džennetu zbog toga što su svoje bogatstvo potrošili na mudar način.
Ova priča o kralju Talutu je drugi primjer koji je prikazan u Kur’anu u pogledu posjedovanja moći. Ova priča na mnogo načina daje veliki doprinos moralu.
Rečeno je da ova priča također postoji u vjerskim knjigama Jevreja i kršćana. Zasigurno da postoje razlike između islamske verzije priče o kralju Talutu spomenute u Kur’anu i priče koja se nalazi u vjerskim knjigama Benu Israila. Priče iz njihovih knjiga kasnije postaju poznate kao israilijati (kazivanja koja su prenijeli Jevreji koji su prešli na islam a od njih prenijeli ashabi i taabini).
Strepnja za vođom
Odmah nakon što su se poslanik Musa alejhi selam i njegov brat poslanik Harun alejhi selam vratili svom Gospodaru, ostavili su Benu Israelićane u situaciji da nisi imali vođu. Iskušenja i poniženja su padala na jevrejski narod neprestano nakon toga.
Uvjek bi bili poraženi u svakoj bitki koja se desila između njih i drugih naroda u svijetu. Njihova reputacija je pogođena i njihov ponos je postepeno zamirao.
Narod Izraela je narod sa dugom historijom slave. Često su bili izabrana rasa ili narod zato što im je Allah, subhanehu ve teala, često slao Svoje izabrane vjerovjesnike. Ustvari, oni su narod koji se najviše spominje u Kur’anu.
Ipak, njihova historija je historija koja sadrži najviše zapisa o nepokornosti i nevjerstvu prema učenjima vjerovjesnika, a u njihovim srcima je rasla oholost zbog toga. Ovaj slučaj se može direktno povezati sa sirom Poslanika Muhammeda sallAllahu alejhi ve selem, gdje su poricali poslanstvo Muhameda sallAllahu alejhi ve selem. Jedan od razloga poricanja bila je oholost koja im nije dozvolila da prihvate poslanike iz svog naroda s svi znamo da je poslanik Muhammed bio poslan od Allaha među arapima a ne među narodom Izraela.
Stanje poniženja i poraza kroz koje su prolazili je učinilo da Benu Israil tuguje. Kao što nam je rečeno u Kur’anu u suri Bekara ajet 246, da je grupa od Benu Israelćana prišla svom vjerovjesniku da ga upitaju za kralja. Nije spomenuto o kojem se vjerovjesniku radilo, ali ono što je sigurno je da je taj vjerovjesnik imao drugačiji zadatak od uloge poslanika Musaa alejhi selam. Ovo znači da ovaj vjerovjesnik nije bio i Poslanik kao poslanik Musa alejhi selam
“Postavi nam vladara da bismo se na Allahovu putu borili,“ rekli su svom vjerovjesniku.
– “Možda se vi nećete boriti, ako vam borba bude propisana?”; vjerovjesnik im je odgovorio sumnjajući u privrženost uglednika iz Benu Israela.
“Zašto da se ne borimo na Allahovom putu” – rekoše -, “mi koji smo iz zemlje naše prognani i od sinova naših odvojeni?”; uzvratili su da bi ubijedili vjerovjesnika.
Pokazalo se da su zaista očajni za vođom. Niko ih nije mogao ujediniti za bitke u kojima bi se suprostavili svojim neprijateljima osim istinskog kralja. Kralj kojem su se nadali je zapravo kralj koji je trebao da bude mudar. Kralj koji će znati vladati, i čije će ponašanje oslikavati djela istinskog vođe. Sa takvim kraljem, oni su bili samouvjereni da će se riješiti ponižavanja.
Vjerovjesnik je onda zamolio Allaha da se pojavi istinski vladar među narodom koji je ličio na zalutalo pile koje traži majku kokoš. Onda mu je Allah, subhanehu ve te’ala dao znak i učinio da Talut, obični mladić, postane kralj.
Uglednici iz Benu Israila su bili šokirani. Talut kojeg su znali kao siromašnog čovjeka koji nije imao bogatstvo na koje bi se ponosio, i koji nije bio iz uglednih krugova ljudi. Veoma šokirajući razvoj događaja koji nisu očekivali. Spontano su ga odbacili.
Rekli su: “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato.” (2:247)
Njihov vjerovjesnik je bio još više šokiran njihovim reakcijama. Zar oni nisu tražili znak i da im kralj bude postavljen? Kada je naredba došla, oni su bili ti koji su se suprostavili.
Talut postaje kralj
Ipak, vjerovjesnik nije gubio strpljenje. On je učtivo objasnio da je Talut znak od Allaha, i zbog toga je bio najbolji. Prema njegovim tvrdnjama, Talut je bio kralj koji je bio obdaren sa velikim znanjem i imanom. Povrh toga, Talut je bio snažno fizički građen. Ove dvije posebne snage koje su bile spojene u jednom tijelu su učinile Taluta veoma podobnim kandidatom da postane vođa koji će nositi veoma težak zadatak.
Prenosi se u predajama da je Talut bio savršene tjelesne građe. Ulema spominje da je riječ „Talut“ došla od riječi „Thawil“ što znači dugo i visoko. To je zbog toga što je Talut bio mladić koji je imao veoma dobru tjelesnu formu.
Vjerovjesnik je onda dodao, da je znak koji je pokazivao da je Talut kralj, povratak tabuta Benu Israelu. Tabut je bio kovčeg koji je sadržavao stvari poslanika Musaa alejhi selam i poslanika Haruna alejhi selam. Benu Israelćani su uvjek nosili kovčeg u svaku bitku koji su vodili. To je nekada bio objekt za kojeg su se borili svi.
Znak je predstavljen u Kur’anu: “Znak njegove vlasti” – reče im vjerovjesnik njihov – “biće kovčeg koji će vam stići i koji će meleki nositi, u kome će biti smirenje za vas od Gospodara vašeg i ostatak onoga što Musa i Harun ostavili. To vam je, zaista, dokaz, ako ste vjernici!” (2:248)
Tabut je bio veoma važan za Benu Israel. Navodi se da se deset naredbi za narod poslanika Musaa, koje su poznatije kao Deset zapovjedi nalazilo u kovčegu.
Ovo je prouzrokovalo dovoljno tegoba u srcima uglednika iz Benu Israela, ali ipak nisu imali izbora osim da to prihvate, dok su čekali dokaze istinitosti onoga što im je rekao vjerovjesnik. Tačno se dogodilo to, uopšte nije bilo bitki i borbi ali se kovčeg čudesno vratio njima. U Kur’anu se spominje, da su meleci donijeli kovčeg nazad Benu Israelu, iako se o tome ne govori detaljno.
Rat pun iskušenja
Dokazi istinitosti Taluta su prirodno bili validni. Niko nije mogao osporiti čast koju je Allah dao ovom Svom robu, koji će voditi Benu Israel u to vrijeme. Prvi plan koji je imao Talut je bio da povrati čast Benu Israela. Putem formalnog naređenja, Talut je proglasio rat Džalutu, tiranskom kralju koji je porazio Benu Israel. Stoga, on je pripremio svoje snage bez odgađanja.
Model Talutove vlasti je predstavio njega kao cijenjenog vođu. On je pripremio svoje snage sa mudrošću i sa potpunom disciplinom. Njegove časne karakterne osobine su dodatno ojačale entuzijazam Benu Isralćana da odu u bitku.
Međutim, Talut je bio kralj koji nije želio samo privremeno divljenje. Radi napornih bitaka koje su ga čekale, on je trebao ratnike sa visokim i čistim težnjama u svojoj vojsci.
Dan polaska je konačno došao. Talutova vojska je krenula ostavljajući za sobom svoju teritoriju. Ogromni broj njihove vojske je uspoređen sa „gustom prašinom koja lebdi u zraku“. Nakon što su prešli određenu daljinu Talut je doviknuo svojim snagama: “Allah će vas staviti na iskušenje kraj jedne rijeke; onaj ko se napije iz nje – nije moj, a onaj ko se ne napije, jedino ako šakom zahvati, moj je.” (2:249)
Nedugo nakon toga, vojska je naišla na rijeku. Prema predajama, govori se da je to bila rijeka Jordan. Normalno, Talutova vojska je bila žedna. Prvi test kojim ih je Allah iskušao i zbog ovog testa Talutova vojska se brojčano umanjila.
Neki vojnici koji nisu imali snažan borbeni duh, pili su vodu iz rijeke sve dok nisi utolili svoju žeđ. Međutim, ostatak vojske se još držao Talutovih naredbi. Grupa koja je prošla prvi test je nastavila putovanje.
Konačno, Talutove snage su nabasale na vojsku Džaluta. Ubrzo su otkrili da je snaga Džalutove vojske mnogo superiornija. Ovo je izazvalo strah i trepet među Talutovim ljudima. Ali, snaga njihovog imana im je pomogla i zadržala od povlačenja. Ali, ipak, još jedan broj vojnika koji su imali slab iman, nije mogao sakriti strah i odmah su odlučili pobjeći.
“Mi danas ne možemo izići na kraj sa Džalutom i vojskom njegovom!”; rekli su vojnici Talutove vojske koji su imali slab iman.
Situacija je postala nepodnošljiva za Taluta. Da on nije bio odabrana osoba, vjerovatno bi i on napustio bitku. Prema nekim predajama, broj vojnika koji mu je ostao odan je iznosio samo 300. Oni su bili ti u kojima je plamen džihada bio zapaljen i čiji je iman bio velik.
Njihova samouvjerenost je još više narasla pa su govorili: „…Koliko su puta malobrojne čete, nadjačale mnogobrojne čete!” – A Allah je na strani izdržljivih.“ (2:249)
Da, koliko puta su male čete, ali koje su posjedovale kvalitet, bile u stanju poraziti mnogo veće vojske. Bitka između Poslanika sallAllahu alejhi ve selem i kurejšijskih mušrika na brdu Bedr je postala dokaz za to nekoliko stoljeća kasnije.
Davud i Džalut
Više se ništa nije činilo nejasnim. 300 ljudi su bili njegovi pravi ratnici, koji su jasno izašli u džihad na Allahovom putu. Oni su se galantno borili protiv hiljada vojnika iz Džalutove vojske. Oni su imali samo dva izbora: „Pobjeda i uspjeh“ ili „šehdet i izravni odlazak u Allahov džennet koji je pun beskonačnog uživanja“. U njihovim pokretima nije bilo sumnje, niti sumnjičavosti u njihovim srcima.
Među Talutovom vojskom je bio mladić koji je imao plemeniti ahlak. On je bio Davud alejhi selam, i prije nego što će biti izabran kao poslanik Benu Israela, Davud je junački napao Džaluta i na kraju je uspio ubiti ovog tiranskog kralja. To što je Davud uspio ubiti Džaluta je postao znak pobjede koji su čekali. Ostatak Džalutove vojske je počeo bježati glavom bez obzira. Ova historijska priča je postala veoma poznata i naširoko je poznata po nazivu „Davud protiv Džaluta“ (David protiv Golijata).
Tako je priča završila u Kur’anu. Davud je postao poslanik i naslijedio vlast Taluta i Allah mu je dao mudrost i znanje.
„I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjerovjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao, – ali, Allah je dobar svim svjetovima. To su Allahove pouke koje Mi tebi istinito kazujemo, a ti si, zaista, poslanik! (2:251;252)
Ovu priču možemo povezati sa današnjim stanjem kada pripadnici svake vjere tvrde da će Mesija doći i izbaviti i podići baš njih iz tiranije i poniženja kao što je Talut uradio sa Benu Israilom. U današnjem svijetu je očigledno ko je narod Taluta a ko je iz Džalutove partije. Danas, muslimani Palestine, Sirije, Iraka, Afganistana, Somalije, Pakistana, Burme, Kavkaza… izloženi su tiraniji više nego bilo koji narod na zemlji. Muslimani su ti koji su protjerani i koji su postali izbjeglice iz svojih domovina. Mnogi su razdvojeni od svojih porodica.
Onih 300 ljudi koji su ostali odani Talutu su mudžahidi današnjice, mali ostatak od orginalnog ogromnog broja muslimana u svijetu danas. To nisu modernisti, sekularisti niti liberali (zaboravite munafike), ti ljudi su u potpunosti pali na najranijem testu. Današnji mudžahidi su ti koji su ratnici sa uzvišenim i čistim težnjama, čiji je plamen džihada zapaljen i čiji je iman velik. U njihovom nepopustljivom istikametu oni će uskoro poraziti Golijata današnjice pod zapovjedništvom nadolazećeg Imama Mehdija, inšaAllah.
Molimo Allaha da shvatimo mudrost ove priče iz Kur’ana. Amin!
Izvor: Prisonerofjoy
Prijevod i obrada: Put vjernika