Namaz i strpljivost su usko vezani. Namazom se stječe strpljivost, a bez strpljivosti nema namaza. Pejgamber Muhammed, a.s., kao i drugi poslanici koji su imali ogromna iskušenja, svoje duhovno stanje liječio je namazom. Ljudi razgovaraju s prijateljem ili psihologom jedanput mjesečno i često odmah osjete olakšanje, kao da su breme sa sebe skinuli, šta onda očekivati od onih koji barem pet puta razgovaraju s Gospodarom, Stvoriteljem i njega, i prijatelja i psihologa i svih osjećanja u čovjeku?
Dokaz da bez strpljivosti nema namaza jesu i same naše teravije. Neki ubrzavaju namaz koji prerasta u fiskulturu, a drugi nemaju strpljenja ni za tu “brzinsku“ teraviju pa je krate koliko je moguće.
U ovom džuzu nalaze se ajeti o ramazanu (183-187). U ovim ajetima se ističu tri stvari vezane za ramazan. One su zapravo neodvojive od njega i ako ih nemamo, ramazan će nam biti nepotpun ili samo puka imenica.
Prva je sami post, ali “da biste se grijeha klonili“, odnosno bili bogobojazni. Ovo je najkraća definicija posta. Post je propisan da bismo se grijeha klonili, a ne gladovali. Ovo je propisani post, a post onoga koji se susteže od jela i pića a samo do podne-namaza kaže nekoliko ružnih riječi, svađa se ili čini bilo koji grijeh, neka je druga vrsta posta koji je sam sebi propisao, a ne Kur’an.
Druga odlika ramazana jeste Kur’an. Svaku noć poslije teravije učimo 185. ajet Šehru ramadane… Teško se može, skoro nemoguće, doživjeti ramazan bez Kur’ana, učenja ili barem slušanja. Naravno, oni koji još ne znaju čitati arapsko pismo krajnje je vrijeme da upravo u ramazanu, mjesecu Kur’ana, nauče arapsko pismo, naročito što će mu učenje olakšati ramazanski bereket i ramazansko vrijeme bez šejtana. Dalje, kako će osjetiti slast ramazana onaj koji nije u toku trideset dana mjeseca Kur’ana i njegovih ajeta ponovio i podsjetio se na one ajete koje zna napamet? Također, u ovom ajetu se kaže da Kur’an pomaže čovjeku da razlikuje dobro od zla, a jedno od imena Kur’ana jeste upravo Furkan – rastavljač istine od neistine, svjetla od tame, dobra od zla.
Povezano s ranije spomenutim ajetom o postu i principu “nečinjenja grijeha“, kako čovjek može ne činiti grijeh ako ne vidi razliku između dobra i zla? Kur’an je tu da mu olakša razlikovanje i ustrajavanje na ovom principu. Stoga nije ni čudno da određeni muslimani čine grijeh ne smatrajući, odnosno ne uviđajući da je to grijeh. Primjera radi, ogovaraju i pokušavaju to opravdati da su “u pravu“, da “govore istinu“ itd., a da su čitali srcem i umom ajete vidjeli bi da je to grijeh. Također, pored očitog, vidljivog ukazivanja na dobro ili zlo u Kur’anu, postoji i nevidljivo, tajno koje utječe na nas zahvaljujući Božijoj milosti. Ovaj utjecaj možemo najčešće primjetiti kod ljudi koji su cijeli život proveli u ibadetu. Kada čuju loše mišljenje o nekome oni automatski to odbacuju, jer njihovo srce je postalo furkan – rastavlja istinu od neistine, dobro od zla.
Treća odlika ramazana jeste dova. Zar nije interesantno da nakon ajeta o postu odmah dolazi ajet o dovi u kojem Gospodar kaže: “Ja sam blizu“. Allah, dž.š., često se u Kur’anu obraća ljudima zamjenicom “Mi“, ali ovdje kaže “Ja“. I ovom zamjenicom Gospodar nam ukazuje na prisan odnos s čovjekom koji treba samo da digne ruke, a njemu je i to teško. Također, poznato je da se postaču dova ne odbija, pa šta je onda s ljudima koji umjesto učenja dove za sebe, svoje ukućane, oprost grijeha i slično provodi ramazanski dan u priči, razgovoru, gledanju tv-a i slično u toku dana i pred sami iftar?
Na kraju ovog džuza (ajeti 249-252) spominje se slučaj muslimanskog vojskovođe Taluta kada je rekao svojoj vojsci da ne pije iz rijeke preko koje budu prelazila, osim onoliko koliko dohvate rukom. Trebalo je umoran, žedan, iscrpljen preći rijeku, a ne napiti se. Mali je broj odolio i većina je prekršila naredbu i napila se vode. Stoga, kada gledamo u ovim ljetnim danima oko sebe ljude koji sebe zovu muslimanima kako se mrse, zahvalimo se Allahu, dž.š., što nas je učinio ovom drugom skupinom, koja može odoljeti jelu i piću u ovim vrućim danima.