Kada god bi Omer ibn Hattab, r.a., spomenuo Ebu Bekra, r.a., rekao bi: „Ebu Bekr naš je učitelj i oslobodilac našeg učitelja.“
Čovjek kome je Omer dao epitet „Naš učitelj“ je bio Bilal ibn Rebbah. To je bio zaista veliki i poseban čovjek. Bio je izrazito tamne puti, vitak, visok, guste kose i rijetke brade. Bio je izuzetno skroman. Na ovakve i slične pohvale bi sav uplakan govorio: „Ja sam zaista Abesinac. Jučer sam bio samo rob.“
Bilal je bio Abesinac i pripadao je crnoj rasi. Sudbina mu je bila da bude rob nekih ljudi iz pelemena Džumeh u Mekki, gdje mu je majka bila ropkinja. Živio je robovskim životom čiji su dani bili jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za sutra.
Vijesti o Muhammedovom a.s. pozivu doprle su do njegovih ušiju onda kada su ljudi pričali o njemu i kada je počeo slušati razgovore svoga gospodara s njegovim gostima, a naročito sa Ummej ibn Halefom, jednim starijim čovjekom iz pelemena Džumeh. Monogo su puta razgovarali o Poslaniku a.s. koristeći riječi zabrinutosti, ljutnje i zlonamjernosti. Govorili su: „Muhammed nikada nije bio ni lažac ni vračar, a ni lud, ali ga moramo tako okarakterisati, dok ne odvratimo one koji su požurili u njegovu vjeru.“
Sve je ovo slušao i analizirao Bilal. Sve više i više je razmišljao o Muhammedu i novoj vjeri. A onda jednog dana Allah dž.š. je dao da Bilalovu dušu obasja svjetlo, pa je otišao Poslaniku a.s. i prihvato islam. Vijest o njegovom prelasku na islam se brzo proširila. Bio je to šok za vođe plemena Džumeh. Njihov ponos je bio povrijeđen. Kako je moguće da jedan crni rob učini ovako nešto bez njihovog dopuštenja?
Umejj ibn Halef je rekao: „Nema veze. Zasigurno Sunce ovaj dan neće zaći prije što taj rob, koji je zalutao, zajedno sa svojim islamom bude mrtav.“ Međutim, Sunce je zašlo, a Bilal je i dalje bio živ i još više ustrajan u svojoj vjeri. Umejj ibn Halef se kasnije mnogo kajao zbog izgovorenih riječi. Zbog njih je bio ismijavan i još više ponižen.
A zašto je to tako u nastavku teskta?
Izvodili su ga usred dana kada je najviša temperatura i kada se pustinja pretvara u pakao, a zatim bi ga golog bacili na užareno kamenje, a onda bičevali. Kada su vidjeli da Bilal i dalje ostaje čvrst u svojoj vjeri, odlučili su torturu podići na nivo više. Donijeli su vrelu stijenu, koju je moralo podizati nekoliko ljudi, stavili mu je na prsa. Ovo se ponavljalo iz dana u dan, a Bilal je i dalje ostao čvrst u svojoj vjeri. Vidjeli su mušrici da mučenjem ne mogu slomiti Bilala, pa su se htjeli nagoditi sa njim. Sjatili su se oko njega nagavarajući ga: „Spomeni ime Lata i Uzzaa.“ Ali on je govorio samo : „Ehadun, Ehad. Jedan, Jedan.“ Rekli su mu: „Reci ono što kažemo.“ A Bilal je odgovorio: „Zaista moj jezik nije dobar u tome.“
Okupljeni velikani su se smijali, neuspjehu Umejja. Umejj je bio pobjeđen i ponižen od strane roba. On bi ga sada i pustio, ali kako kada je na početku izgovorio onu čuvenu rečenicu.
Zbog tog odbijanja Bilal osta na užarenom pijesku i pod teretom stijene, a pred zalazak Sunca su ga podigli stavili mu uže oko vrata. Nakon toga su naredili dječacima da ga takvog vodaju po brdima i ulicama Mekke. Ali on je i dalje govorio: „Jedan, Jedan.“
Kada ih je zatekla noć opet su došli k njemu sa namjerom da se nagode: „Sutra govori dobre stvari o našim bogovima i reci: ‘Moj gospodar je Lat ili Uzzaa, pa ćemo te pustiti. Umorili smo se od kažnjavanja kao da smo mi ti koji su kažnjeni.“ Ali on je odmahnuo glavom i rekao: „Ehadun, Ehad.“
Tada ga je Umejj udario i očajno povikao: „Kakva te je nesreća nama donijela, zlobni robe. Tako mi Lata i Uzzaa, ja ću od tebe napraviti primjer za sve robove i robovlasnike?“ ali Bilal i na to odgovori: „Ehadun, Ehad.“
Umejj tada poče igrati ulogu onoga koji sažaljeva i govoriti samom sebi da ga Bilal čuje: „Polahko, Umejje. Tako mi Lata, neće biti ponovo kažnjen. Zaista je Bilal jedan od nas, a njegova majka je naša ropkinja. Neće mu biti drago da razgovara i izigrava se sa nama zbog svog islama.“ Bilal je gledao njihova licemjerna lica, onda opet mirno izgovorio: „Ehadun, Ehad.“
Sljedćeg dana kada se primaklo podne, Bilala su iznijeli na zemlju koju je Sunce peklo. Bio je strpljiv, hrabar, čvrst, nadajući se nagradi na Sudnjem danu.
Dok su ga zlostavljali, došao je Ebu Bekr i zagalamio na njih: „Zar hoćete da ubijete čovjeka samo zato što kaže: ‘Allah je moj Gospodar’“ A onda je zagalamio na Umejja: „Uzmi više nego što on vrijedi i pusti ga na slobodu.“ Umejj je ove riječi jedva dočekao. Ebu Bekr mu je dao deset oka zlata. To je Umejju izgledalo puno, osjećao se pobjednički, pa je rekao: „Vodi ga jer tako mi Lata i Uzzaa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao.“ A Ebu Bekr mu reče: „Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih ti toliko platio.“
Ebu Bekr je odma oslobodio Bilala, onda su se zaputili ka Poslaniku a.s. kako bi mu odnijeli lijepe vijesti.
Poslaniku, s.a.v.s., bio je stalno na usluzi. Donosio mu je vodu i posudu za uzimanje abdesta, te mu nosio obuću. Sve je to smatrao čašću i ponosom s kojim se ništa na svijetu nije moglo mjeriti. A i Poslanik, s.a.v.s., isto je tako volio Bilala, što mu je na svaki način i pokazivao. Jedne prilike ga je upitao: ”Bilale, reci mi koje si to dobro djelo uradio u islamu u koje najviše polažeš svoju nadu? Uistinu, ja sam čuo klepet tvojih nanula ispred sebe u Džennetu…” (Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre, r.a.) Dakle, Bilal je stanovnik Dženneta, i to mu je posvjedočio Muhammed, s.a.v.s.!
Nakon što su Muhammed a.s. i muslimani preselili u Medinu i tamo se nastanili, Poslanik a.s. je htio da uspostavi nešto sa čime će se ljudi pozivati na namaz. Pa je jedan od ashaba usnio riječi ezana i to je prenio Poslaniku. Poslanik a.s. je rekao da će to biti riječi sa kojima će se muslimani pozivati na namaz. Poslanik a.s. je tražio ko bi mogao da bude prvi mujezin u islamu, a onda je rekao: “Hajde, Bilale, prouči nam ezan, obraduj nas namazom!” Bilal se pope na zid i poče izgovarati snažno: Allahu ekber, Allahu ekber.. Te riječi prvi put odjekuju Medinom.
Kada je došao dan Bitke na Bedru Poslanik a.s. je naredio da moto i pokretačka snaga te bitke budu riječi koje je Bilal izgovarao prilikom mučenja, a to su : „Ehadun, Ehad.“
U ovoj velikoj bici učestvovao je i Bilal sa jedne strane, a sa druge strane čovjek koji ga je najviše mučio Umejj ibn Halef. Umejj je htio je pobjeći sa bojnog polja, ali mu je došao njegov prijatelj Ukba ibn Ebi Muit, noseći kadionicu u desnoj ruci. Umejj je tada sjedio sa ljudima, a Ukba mu je bacio kadionicu i rekao: „O, Ebu Ali, uzmi ovo i nakadi se jer ti si jedna obična žena.“ (Običaj tadašnjih žena je bio da se kade kako bi izgledale ljepše.) Umejj se prodera na njega: „Neka si prezren!“ I otišao se boriti.
Kada je započela bitka između dvije vojske i kada je muslimanska vojska počela glasno izgovarati: „Ehadun, Ehad,“ Umejjevo srce je zadrhtalo od straha, jer se podsjetio na trenutke sa Bilalom. Kako se bitka bližila kraju, Umejj ibn Halef je zapazio Abdurahmana ibn Avfa. Zatražio je da bude njegov zarobljenik, nadajući se da će tako spasiti svoj život. Abdurahman je prihvatio njegovu molbu, pa ga poveo na mjesto gdje se nalaze zarobljenici.
Dok su išli zapzio ih je Bilal i povikao: „Poglavar nevjerništva, Umejj ibn Halef! Ne bio ja živ, ako on ostane spašen!“ Podigao je sablju i krenuo da mu odsječe glavu. Abdurahman tada reče: „O, Bilale, on je moj zarobljenik!“ Bilal shvati da neće moći ubijediti Abdurhmana da promjeni stav, pa povika: „O, Allahovi pomagači! Poglavar nevjere, Umejj ibn Halef! Ako on ostane živ, ne bio ja spašen.!“ Ashabi se brzo okupiše oko Umejja, a Abdurahman popusti. Umejj se ubrzo našao na zemlji mrtav, a Bilal je povikao: „Ehadun, Ehad.“
U jednom od vojnih pohoda Poslanik, s.a.v.s., zadužio je Bilala, r.a., da čuva stražu dok se ostali budu odmarali. Njegov zadatak bio je i da ih sve probudi na sabah-namaz. Kada je vojska zaspala, Bilal je ustao da klanja noćni namaz, te je na kijamu ostao skoro čitavu noć. Malo prije zore je završio, te se naslonio na zemlju da se malo odmori. Umor ga je svladao, te je utonuo u dubok san. Sunce je već izašlo, a niko od prisutnih nije se probudio na vrijeme da klanja sabah. Prvi je ustao Ebu Bekr, r.a., a nakon njega i Omer, r.a., te su se čudom čudili kako im se ova nevolja desila po prvi put u životu. Omer se stidio da Poslanika, s.a.v.s., probudi, pa je nervozno kružio oko njega, a onda se dosjetio i počeo glasno izgovarati riječi: Allahu ekber, Allahu ekber… Poslanik, s.a.v.s., ustao je i shvatio situaciju u kojoj su se našli. Zovnuo je svoga miljenika Bilala, r.a., pa ga upita: ”Nisi nas probudio?”, a Bilal odgovori: ”Moje je oči zadesilo ono što je zadesilo i tvoje, o Allahov Poslaniče.” Poslanik, s.a.v.s., osmjehnu se pa mu naredi da prouči ezan, što on i učini. Nakon toga su u džematu klanjali sabah-namaz.
Kada su muslimani osvojili Mekku i kada je Poslanik a.s. ušao u nju, zatekao je mnogo kipova. Među tim kipovima je bio i kip koji je predstavljao Ibrahima a.s. sa štapićem u ruci kako proriče budućnost. Poslanik a.s. se naljuti i reče: „Ubio ih Allah. Naši preci nikada nisu proricali budućnost štapićima. Ibrahim nije bio ni židov niti kršćanin, nego je bio pravi musliman i nikada nije bio mnogobožac.“ Zatim je naredio Bilalu da se popne na vrh Kabe te da pozve na namaz i Bilal je proučio ezan. Tada se činilo da je život u Mekki zastao. Hiljade ljudi su ponavljeli riječi ezana za Bilalom. No trojica vođa Kurejšija koji su sjedili ispred Kabe kao da nisu mogli da vjeruju da rob Bilal gazi njihove kipove. To su bili: Ebu Sufjan, Attab ibn Usajd i El-Haris ibn Hišam. Attab tada reče: „Allah je počastio Usajda tako da sad ne sluša ovo, a da čuje to bi ga jako razbjesnilo.“ El-Haris reče: „Tako mi Allaha, da sam siguran da Muhammed govori istinu, ja bih ga slijedio.“ Ebu Sufjan reče: „Neću reći ništa, jer ako izustim i jednu riječ ovi kamenčići će ga obavijestiti o onome što kažem.“
Kada je Poslanik napustio Kabu i vidio njih trojicu kako sjede prišao im je i rekao: „Znam šta ste rekli!“, a zatim ponovio sve do riječi. El-Haris i Attab tada povikaše: „Svjedočimo da si ti Božiji poslanik. Tako nam Allaha, niko nas nije čuo pa da možemo reći da ti je neko kazo.“
A zatim su iskazali dobrodošlicu i Bilalu.
Kada je Poslanik preselio na ahiret Bilal je bio izuzetno tužan.
Jednog dana je otišao halifi Ebu Bekru i rekao: „O, halifo Božijeg poslanika! Čuo sam da je Božiji poslanik rekao: ‘Najbolje djelo vjernika je borba na Allahovom putu.’“
Ebu Bekr ga upita: „Šta hoćeš, Bilale?“ A on odgovori: „Hoću da se borim na Allahovom putu dok ne poginem.“ Ebu Bekr reče: „A ko će nam učiti ezan?“ Bilal sa očima punih suza reče: „Nikome neću učiti ezan nakon Božijeg poslanika.“ Ebu Bekr na to odgovori: „Ostani i pozivaj nas na namaz.“ Bilal odgovori: „Ako si me oslobodio ropstva radi sebe, onda ću učiniti onako kako ti hoćeš, ali ako si me oslobodio ropstva radi Allaha onda me pusti Onome radi Koga sam i oslobođen.“ Ebu Bekr reče: „Oslobodio sam te radi Allaha dž.š Bilale.“ Jedni kažu da je Bilal tada otišao i borio se, dok drugi kažu da je poslušao Ebu Bekra i ostao u Medini dok ovaj nije umro, pa kada je došao Omer tražio je od njega dozvolu i otišao u Siriju.
Omer r.a. i muslimani su osvojili Kuds. Sakupiše se vjernici na ovaj veliki dan. Okupiše se najplemenitiji i najodabraniji ashabi, učesnici Bedra kao i učesnici prisege na Akabi. Nastupi vrijeme podne-namaza, a Omer se obrati Bilalu i zamoli ga da im prouči ezan. Bilal mu reče: ”Prođi me se, o Omere…” Omer mu tada kaza: ”Podsjeti nas, Bilale, na prohujala vremena i minule dane.” Tada mnogi ashabi digoše svoje glasove i kao jedan povikaše: ”Bilale, boj se Allaha, to od tebe traži vladar pravovjernih!” Ustade Bilal. Jedva. Njegovo tijelo je oronulo i starac je postao, ali se iz njegovih prsa začu prodoran glas oglašavajući namaz. Opet se začu Bilalov ezan. Omer briznu u plač, kao i mnogi odabrani ashabi. Zaplaka i čitava armija prekaljenih gazija i hrabrih mudžahida. Mesdžidul-Aksa se potrese i zadrhta od siline njihova plača i jecaja. Podsjeti ih Bilal na prošla vremena i na najboljeg i najljepšeg učitelja. Ovo je bio posljednji Bilalov ezan.
Bilal je umro u Siriji boreći se na Allahovom putu. Njegovo tijelo danas leži u Dmasku.
[youtube]https://www.youtube.com/watch?v=69d59w6Hg44[/youtube]