Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 06. novembar 2026. godine, odnosno 26. džumadel ula 1448. hidžretske godine.
Život je zaista težak, a ponekad i nepravedan. Svakodnevno nas stavlja pred različite izazove i tjera da donosimo odluke, da biramo između onoga što je ispravno i onoga što nam je lakše, između principa i interesa, između istine i onoga što većina prihvata.
A kada u svom životu dođemo u situaciju da ostanemo sami naspram većine, kada se od nas traži da prodamo principe, obraz, čast… radi uklapanja, kada zlo postane općeprihvaćeno, a dobro strano i ismijavano, tada nas Kur’an vodi do Ibrahima, a.s.
Ibrahimov narod obožavao je kipove. To je bio običaj njihovih očeva i djedova. Svi su tako radili, pa čak i njegov otac, ali on nije. Ibrahim, a.s., nije prihvatio nešto samo zato što je to radio veliki broj ljudi, zato što je to radio njegov otac, nego se jedne noći osamio i gledajući i nebeska tijela počeo razmišljati.
“I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’ A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ – A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’” (El-En’am, 75-79.)
Kada je Ibrahim, a.s., spoznao istinu, počeo je pozivati svoj narod istini, vjeri u Jednog Boga. Pozivao ih je da razmisle i zapitaju se ima li smisla klanjati se onome što ne može ni govoriti ni pomoći. Ali ga oni nisu htjeli poslušati. Naime niko ga nije slijedio, a bio je Božiji poslanik. Pa se tako u jednoj predaji prenosi da je on rekao svojoj ženi Sari dok su prolazili kroz zemlju jednog silnika: „Na čitavoj Zemlji nema vjernika, osim mene i tebe!“
Draga braćo! Možemo li zamisliti ovaj prizor? Na cijeloj zemlji samo njih dvoje vjeruju u Allaha, a oko njih narodi, carstva i ljudi koji ne da ne dijele njihovo vjerovanje, a što je još i gore oni su neprijateljski raspoloženi prema njima. Možemo li zamisliti sebe u ovom slučaju na mjestu Ibrahima, a.s.? Kako bismo mi postupili? Da li bi rekli kao što inače i govorimo: „Tako se kod nas radi.“ „Tako su radili moj djed i moj babo.“ „Svi to rade, šta ja tu mogu?“ i krenuli za većinom ili bi postupili kao Ibrahim, a.s., i ostali na istini, jer istina ostaje istina, istina zadržava svoju snagu, bez obzira koliko je ljudi slijedilo?
Lijepo je kazano u stihovima:
„Ako ostaneš sam na stazi čestitih,
ne tuguj što je malo onih koji njome hode;
jer biseri su na dnu mora uvijek rijetki,
dok bezvrijedna pjena prekriva sve vode.“
Slično tome, prenosi se i izreka koja se pripisuje Fudajlu ibn Ijadu: „Drži se puta istine i neka te ne plaši to što je malo onih koji njime idu; čuvaj se puta neistine i neka te ne zavara mnoštvo onih koji njime hrle u propast.“
Draga braćo, zapamtimo: Nije svaki običaj dobar samo zato što je star (što su ga radili naši preci). Niti je svaki postupak ispravan samo zato što ga radi većina. Dobro i ispravno je samo ono sa čime je Allaha, naš Gospodar, zadovoljan i što će nas spasiti patnje na budućem svijetu.
Ibrahim, a.s., je dobro znao ove stvari, pa ne da je samo on ostao na istini, nego se žestoko, svim svojim bićem, borio protiv neistine.
Kako je vrijeme prolazilo sukob između njega i njegovog naroda je bio sve veći i na kraju je kulminirao tako što je Ibrahim, a.s., porazbijao njihove kipove, a oni su onda uzeli Ibrahima i bacili ga u vatru, kako bi ga spalili.
Pogledajmo, on ih poziva istini, vjeri u jednog Boga, a oni ga bace u vatru. Strašno! I svi ovdje vjerovatno mislimo da je strašno i govorimo u sebi: „Gdje će to uraditi?“
E sad zamislimo jednog Ibrahima među nama. Dođe taj Ibrahim u našu avliju i počne rušti ogradu koju smo ugradili. Dođe i prijavi nas inspekciji jer kršimo zakon u svom radu. Dođe i prijavi nas tamo nekoj komisiji da smo slagali da smo bolesni kako bi stekli penziju, invalidninu ili drugu dobit. Dođe i svim silama se bori da ne dobijemo posao kojeg nismo zaslužili. Dođe i svako jutro nas budi na sabah u džamiju, iako mu mi govorimo: „Ne dolazi! Šta te briga! Svako će seb’!“ Dođe i svima u brk kaže istinu. Šta bismo mi braćo uradili takvom Ibrahimu? Kakvi smo mislim da bi za njega bila malo vatra. A Allah opet najbolje zna. A šta je uradio? Uradio je samo ono što će nas spasiti patnje na budućem svijetu.
Ali bez obzira što nije imao podršku naroda, Ibrahim, a.s., je znao da ima podršku Allaha i da mu oni ništa neće moći, ako je Allah na njegovoj strani. I tako i bi Allah, dž.š., je naredio vatri: „O vatro, postani hladna i spas Ibrahimu!“ (El-Enbija, 69).
Zato braćo nemojmo mjeriti ispravnost svoga puta brojem ljudi koji nas podržavaju, već ga mjerimo sa zadovoljstvom Allaha, dž.š. Trudimo se da budemo na putu istine i dobra, pa makar to bilo i protiv nas i naših najmilijih.
Naravno, sve ovo ne znači da trebamo tražiti svađe i sukobe s ljudima. Ibrahim, a.s., je lijepo pozivao, razgovarao i objašnjavao. Ali kada je trebalo ostati dosljedan istini, principu, dobru, nije se povukao.
Allah, dž.š., kaže:
وَإِن تُطِعْ أَكْثَرَ مَن فِي الْأَرْضِ يُضِلُّوكَ عَن سَبِيلِ اللَّهِ ۚ إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَإِنْ هُمْ إِلَّا يَخْرُصُونَ
„Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.” (Al-An’am, 116.)
Molimo Allaha, dž.š., da nam podari čvrstinu u vjeri, da nas sačuva od slijeđenja zablude samo zato što je ona raširena među ljudima. Amin!