U savremenom svijetu držanje kućnih ljubimaca doživjelo je ogroman porast, pa su milioni životinja postali stalni stanovnici ljudskih domova. Ipak, u islamu uzimanje životinje pod svoje okrilje nije prolazni hir niti puka zabava, već ozbiljan šerijatski emanet i odgovornost.
Islam postavlja jasne granice u pogledu vrsta životinja koje je dozvoljeno nastaniti u domu:
- Psi u kući (bez opravdane potrebe): Zabranjeno je držati psa u kući iz pukog luksuza, razonode ili oponašanja drugih. Držanje psa je šerijatski dozvoljeno isključivo radi stvarne potrebe, kao što su: lov, čuvanje stoke, usjeva ili imovine. Poslanik, a.s., je upozorio: „Ko bude držao psa, osim psa za čuvanje stoke ili lov, svakog dana mu se umanji od njegove nagrade (za dobra djela) po dva kirata.“ Također, je Poslanik, a.s., rekao: „Zaista meleki ne ulaze u kuću u kojoj se nalazi pas ili slika (s likom živih bića).“
- Divlje i opasne zvijeri: Zabranjeno je držati opasne predatore i divlje zvijeri (lavove, tigrove, vukove i sl.) kao ljubimce, jer u tome leži opasnost po ljudski život i bespotrebno trošenje imetka.
Preuzimanjem brige o dozvoljenoj životinji (poput mačke ili ptice), vlasnik se obavezuje na njeno hranjenje, pojenje i zaštitu. Poslanik, a.s., je upozorio da zanemarivanje životinje vodi u propast: „Jedna žena je ušla u džehennem zbog mačke koju je svezala; niti ju je nahranila dok je bila zatvorena, niti ju je pustila da se sama hrani zemaljskim gmizavcima.“
Životinje u prirodi posjeduju urođenu sposobnost da same traže hranu i preživljavaju onako kako ih je Allah stvorio. S druge strane, u svijetu danas ogroman broj djece i siromašnih ljudi gladuje i bori se za osnovne životne potrebe. Stoga islamsko učenje podstiče na sljedeće:
- Izbjegavanje rastrošnosti: Trošenje ogromnih novčanih iznosa na skupe tretmane, luksuznu hranu i opremu za ljubimce smatra se pokuđenim ili zabranjenim rasipanjem imetka. Allah Uzvišeni kaže: „Zaista su rasipnici šejtanova braća, a šejtan je svome Gospodaru nezahvalan.“
- Davanje prioriteta ljudima u nevolji: Usmjeravanje viška imetka u veće hajrate, poput prehranjivanja gladnih, liječenja bolesnih i pomaganja jetima, ima neuporedivo veću težinu i nagradu, jer je čovjek kod Allaha najodabranije stvorenje.
Ukoliko se životinja razboli, dužnost je pružiti joj osnovnu njegu i potražiti lijek u okviru realnih mogućnosti. Međutim, ako bolest postane teška, a životinja trpi nesnosne patnje, postavlja se pitanje eutanazije (humanog ubijanja, uspavljivanje….).
Preovlađujući stav savremenih učenjaka, kao i stav malikijskog mezheba (učenjaci Ad-Dardir i Ad-Desuki), jeste da je dozvoljeno uspavati bolesnu životinju ukoliko stručni veterinar potvrdi da je bolest neizlječiva, da nema nade u oporavak i da životinja trpi teške bolove. Učenjaci poput šejha Ibn Usejmina ističu da usmrćivanje u ovakvom slučaju uklanja muke sa životinje i sprječava vlasnika da zapadne u grijeh zanemarivanja ili rasipanja imetka na bezizgledno liječenje.
Ukoliko se donese odluka o uspavljivanju, postupak se mora izvesti na najbrži i najbezbolniji mogući način (medicinskom anestezijom/injekcijom). Poslanik, a.s., je rekao: „Zaista je Allah propisao dobročinstvo u svemu, pa kada usmrćujete, usmrćujte na najljepši način.“
Ako je u pitanju stoka ili perad čije je meso dozvoljeno konzumirati, a bolest ne predstavlja opasnost po ljudsko zdravlje, propisano je šerijatsko klanje kako bi se meso iskoristilo, a ne bespotrebno bacilo.
Strogo je zabranjeno bolesnu životinju izbaciti na ulicu da sporo umire od gladi i bola, ili je usmrtiti bolnim i nasilnim metodama.