Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 21. august 2026. godine, odnosno 08. rebiul-evvel 1448. hidžretske godine.
Draga braćo, kada bismo danas pitali šta je osnovno u islamu, vjerujem da bi većina nas odmah rekla: vjerovati u Allaha, klanjati namaz, postiti ramazan, davati zekat, obaviti hadž ko je u mogućnosti. I zaista, to jesu temelji naše vjere.
Ali, draga braćo, postoji nešto što sve to treba da prati, a to je lijepo ponašanje.
Jer čovjek može mnogo toga znati, može mnogo ibadeta činiti, može dugo klanjati i postiti, može imati i razne titule, ali ako se ružno ponaša prema ljudima koji ga okružuju, ako u različitim situacijama ne zna pokazati lijep ahlak, onda se moramo zapitati koliko su ti ibadeti ostavili traga na njegovom ponašanju, a trebali su.
Zato nas ne treba iznenaditi što je Poslanik, a.s., rekao da će bogobojaznost i lijepo ponašanje najviše ljude uvoditi u džennet.
Islam nas, braćo, ne uči samo kako da klanjamo, postimo i učimo Kur’an. Islam nas uči i kako da razgovaramo, kako da slušamo, kako da pitamo, kako da se odnosimo prema starijem i mlađem, prema roditelju, komšiji, prijatelju, ali i prema onome od koga učimo svoju vjeru.
I upravo tu dolazimo do jedne važne stvari o kojoj možda ne govorimo dovoljno, ili govorimo, ali to ne primjenjujemo: naš odnos prema učenjaku, alimu, učitelju i onome od koga uči svoju vjeru.
Allah, dž.š., kaže:
قُلْ هَلْ يَسْتَوِي الَّذِينَ يَعْلَمُونَ وَالَّذِينَ لَا يَعْلَمُونَ
„Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?“ (Ez-Zumer, 9.)
Allahov Poslanik, a.s., u hadisi-kudsijju je rekao: ’’Ko ezijeti Mog evliju (štićenika), Ja sam mu objavio rat!’’ A na to imam Šafija i Ebu Hanife kažu: ’’Ako učenjaci nisu Allahove evlije, onda Allah nema evlija.’’
Sve ovo, braćo, ne znači da je učenjak nedodirljiv. Ne znači da je alim nepogrešiv i da se njegov govor i rad ne smije provjeriti. Ne znači ni da je svaka osoba koja nosi titulu učenjaka automatski u pravu. Ali znači da znanje ima svoju vrijednost, a onaj ko nosi znanje ima svoje pravo i svoj položaj.
Poslanik, a.s., je rekao: ’’Nije od nas onaj ko ne poštuje starijeg, ni onaj ko nije milostiv prema mlađem, ni onaj ko ne zna pravo i vrijednost učenog.’’
Zato, braćo, molim vas da danas naučimo nekoliko stvari.
Prvo: Poštujmo znanje i njegove nosioce!
Danas je čovjeku dovoljan jedan telefon, nekoliko minuta interneta i već može sebi umisliti da je postao učenjak. Pročita čovjek jednu objavu, pogleda jedan video i već sebi da je za pravo da presuđuje i govori šta je halal, šta je haram, ko je u pravu, ko je pogriješio, ko je zalutao.
A ne valja tako! Jer islamsko znanje se ne stiče tako. Učenjak je godinama učio, čitao, slušao, provjeravao, upoređivao mišljenja, učio od drugih učenjaka i tek onda govorio. Zato poštovanje učenjaka nije poštovanje čovjeka zbog njegove ličnosti, nego poštovanje znanja koje nosi i emaneta koji je preuzeo.
Drugo: Slušajmo, pitajmo i ne govorimo bez znanja
Kada sjedimo pred učenim čovjekom da slušamo predavanje, ili kada slušamo hutbu, naš prvi zadatak je da slušamo. Nismo došli da nadopunjujemo njegovo izlaganje, da mu dobacujemo, da ispravljamo ili da vodimo razgovor dok on govori.
Hasan ibn Alija, r.a., je savjetovao svoga sina: „O sinko, kada sjediš sa ulemom, nastoj da više čuješ nego što govoriš, i nauči dobro da slušaš kao i da dobro šutiš, i ne prekidaj ničiji govor dok ne završi, ma koliko dug bio.“
Pogledajmo ovog adaba, braćo: „ne prekidaj ničiji govor dok ne završi, ma koliko dug bio.“
Kada alim govori, pustimo ga da završi svoju misao. Nemojmo mu upadati u riječ, nemojmo dobacivati iz mjesta, nemojmo sa strane komentarisati ono što govori i nemojmo ga prekidati. Ako nešto ne razumijemo ili se s nečim ne slažemo, zapamtimo, pa nakon predavanja pitajmo ili provjerimo.
Ako neko ima neodložnu potrebu i mora izaći, neka ustane i izađe. Ali nije lijepo dobacivati zbog dužine predavanja ili hutbe, komentarisati koliko još ima do kraja ili na bilo koji način ometati onoga koji govori.
Ako to radimo na predavanju, pokazujemo svoju nekulturu. A ako to radimo za vrijeme hutbe, onda ne samo da remetimo druge koji su došli da slušaju, nego sami sebi uskraćujemo korist i nagradu zbog koje smo došli u džamiju.
Jer ko ne zna slušati, teško će znati i učiti. Zato je od adaba prema učenom čovjeku: slušati ga dok govori, ne prekidati njegovo izlaganje i dati mu priliku da završi ono što je započeo.
Treće: Ako smatramo da je alim pogriješio, ne žurimo s osudom
Poštovanje uleme ne znači slijepo slijeđenje. Alim je čovjek. Može pogriješiti. Može nešto zaboraviti. Može pogrešno procijeniti pitanje, okolnosti ili način na koji će nešto kazati. Može se pogrešno izraziti. Može zastupati jedno od više priznatih mišljenja. I zato, ako čujemo nešto što nam se učini pogrešnim, nemojmo odmah govoriti: „Ovaj nema pojma“, „ovaj ne zna vjeru“, „ovaj je zalutao“, „ovaj je ovakav ili onakav“.
Prvo provjerimo. Pitajmo drugog učenog i kompetentnog čovjeka. Pitajmo one koji se razumiju u tu oblast. Jer nismo mi, samo zato što smo naučili nekoliko sura, poslušali nekoliko predavanja ili pročitali nekoliko tekstova, postali kompetentni da donosimo sud o učenjakovom znanju, radu i stručnosti.
Ako bi svako ko je nešto pročitao imao pravo da ispravlja alima, učenjaka i govori mu kako treba da radi, onda se s pravom možemo zapitati: pa šta će nam onda učeni ljudi, šta će nam institucije, šta će nam godine njihovog školovanja i iskustva?
Naravno, ovo ne znači da običan musliman nema pravo pitati, tražiti pojašnjenje ili ukazati na ono što mu nije jasno. Ali postoji razlika između pitanja i presuđivanja, između traženja pojašnjenja i javnog ponižavanja učenjaka.
Braćo, zapamtimo, nije isto ukazati na grešku i poniziti čovjeka.
Nije isto reći: „Ja sam čuo drugačije, možemo li to pogledati?“ i reći: „Ti nemaš pojma.“ Nije isto reći: „Zar se ne bi moglo uraditi ovako?“ i reći: „Ovako će biti.“
Jedno je traganje za istinom, za dobrom i za boljim, a drugo su nekultura, oholost i nadmenost. Čovjek može godinama graditi svoj ugled, a jedna ružna riječ može napraviti veliku štetu. Zato je potrebno imati lijepo ponašanje prema ulemi.
Ali, braćo, ovdje ne smijemo stati.
Jer kao što musliman ima obavezu da zna kako će se ponašati prema učenjaku, tako i učenjak ima obavezu da zna kako će se ponašati prema onome koga podučava.
O tome, ako Bog da, govorimo sljedeće hutbe.
I još samo jedno! Nemojmo nakon hutbe kazati: „Efendija je danas pričao kako narod treba poštovati hodže.“ Ne, braćo. Govorili smo o tome da islam traži da poštujemo znanje i one koji ga nose. A to je mnogo šire od poštovanja bilo kojeg pojedinca.
Molim Allaha, dž.š., da nas uputi na pravi put, popravi naše ponašanje, podari nam korisno znanje i ujedini naša srca na putu dobra.
Amin!!!