Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, njegovu porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Knjige, poslanike, Sudnji dan i Allahovo određenje.
Danas je 31. juli 2026. godine, odnosno 17. safer 1448. hidžretske godine.
Svaka zajednica ima svoje probleme, pa tako i ova naša. Nekada su to veliki problemi, poput korupcije, nefunkcionisanja sistema, kriminala i svega onoga što svakodnevno gledamo oko sebe, a nekada su to sasvim male, lokalne stvari poput naših međusobnih odnosa, naših međa, kanala, zagađivanja prirode i sličnih problema.
Ali, bez obzira na to jesu li ti problemi u našim očima veliki ili mali, ono što im je zajedničko jeste da oni naš život i naše okruženje čine gorim. I onda, kada pričamo o tim problemima, o njihovim uzrocima i njihovim rješenjima, mi često tražimo velike i komplikovane razloge.
A slušajući jedan intervju sa hafizom Sulejmanom Bugarijem on iznosi dva veoma jednostavna razloga naših problema, pa kaže: „Psiholozi su rekli da su dva uzroka svakog poremećaja u društvu:
- Ljudi ne govore ono što misle;
- i ne rade ono što govore.“
I kada čovjek stane i malo bolje razmisli o ovome što su rekli ti psiholozi, a što je prenio hafiz Bugari, shvati da ovo itekako ima smisla. Shvati da nam se baš mnogo negativnih stvari u životu i društvu dešava upravo zbog ove dvije stvari: ne govorimo ono što mislimo i ne radimo ono što govorimo.
Koliko je ova tvrdnja istinita najbolje ćemo vidjeti za koju sedmicu, kada nam počne izborna kampanja i kada dođe dan glasanja. Ovi koji se kandiduju za neku od pozicija govore i obećavaju sve i svašta, iako i sami znaju da od toga neće biti ništa, ali cilj opravdava sredstvo. A narod sve to sluša, negoduje, komentariše, kritikuje, pljuje, a kada dođe dan izbora, opet glasa za one koje je do jučer kritikovao, jer je ostvario ili mu je obećano da će ostvariti neki sitni lični interes. A društvo u kojem je lični interes ispred općeg interesa teško može imati ozbiljan napredak i sigurnu budućnost.
Koliko je ova tvrdnja istinita, najbolje nam pokazuju i mnogi naši sastanci i projekti, bilo u džamiji, mjesnoj zajednici, klubu, udruženju ili negdje drugo. Razgovara se o nečemu, iznese se prijedlog, a onda se upitaju prisutni ima li neko šta dodati, slažu li se, jesu li za. I gle čuda, niko ništa nema za reći. Niko nije protiv. Svi šute, a šutnja se često shvati kao znak odobravanja. I onda se donese određena odluka. I samo što je odluka donesena i što se izađe vani, okrenu se leđa, počinje priča: kako je trebalo ovako, kako nije trebalo onako, kako se to moglo bolje uraditi, kako nije baš trebalo tako odlučiti…
Pa, dragi brate, ako si mislio da nešto nije uredu, zašto si šutio kada je trebalo govoriti?
Možda tvoja riječ neće ništa promijeniti, jer se većina neće složiti s tobom. Ali reci šta misliš dok se o tome razgovara. Reci svoj stav, iznesi svoj prijedlog, pa neka se onda odluči kako će biti. Jer kada ljudi više ne znaju šta ko stvarno misli, kada pred njima čuju jedno, a poslije saznaju da se govorilo drugo, onda se gubi ono što je svakoj zajednici potrebno, povjerenje. A bez povjerenja teško možemo napraviti bilo šta ozbiljno i ispravno.
Koliko je ova tvrdnja ispravna najbolje nam pokazuje i to što mi često znamo u zatvorenim krugovima govoriti kako bi nešto trebalo uraditi, šta bi trebalo biti, ali kada dođe trenutak realizacije toga, onda se povučemo i počnemo kalkulisati ili drugačije raditi. Kalkulišemo jer se to kosi s našim interesima ili interesima naših bližnjih. Kalkulišemo jer ne želimo da se zamjerimo. Kalkulišemo jer nemamo hrabrosti nekome u lice reći i uraditi ono što pričamo iza njegovih leđa.
A ne valja tako. Allah, dž.š., kaže:
يَٰٓأَيُّهَا ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ لِمَ تَقُولُونَ مَا لَا تَفۡعَلُونَ
كَبُرَ مَقۡتًا عِندَ ٱللَّهِ أَن تَقُولُواْ مَا لَا تَفۡعَلُونَ
„O vjernici, zašto jedno govorite, a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!“ (Es-Saff, 2–3.)
I kaže: „O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima!“ (En-Nisa, 135.)
A ne valja tako, braćo. Jer kao što vidimo, Allah nam kaže jedno, a mi uradimo drugo. I to često samo zbog toga da se ne zamjerimo ljudima. Bojimo se da se ne zamjerimo čovjeku, komšiji, prijatelju, rodbini… A to što se svojim postupkom zamjerimo Allahu, kao da nam je manje važno. A moramo se zapitati: čiji nam je hator preči: ljudski ili Allahov? Jer društvo u kojem je ljudski hator preči od Božijeg teško može imati neki ozbiljan napredak. Ako ćemo istinu mijenjati zato što nam neko može zamjeriti, ako ćemo pravdu vagati prema tome ko je čiji, a ne prema tome šta je ispravno, onda ne možemo očekivati da nam bude bolje.
E sada, kada smo sve ovo čuli, zamislimo kako bi naše društvo, naša zajednica i naši međusobni odnosi izgledali kada bismo uvijek govorili istinu i kada bismo bili iskreni u svojim djelima.
Možda će sada neko od prisutnih pomisliti: „Al’ se hodža nagovorio tom i tom. E, jest ga pronašao…“ Ali rijetki će danas pogledati u sebe i u svoje postupke, a upravo je to cilj ove hutbe. Ovo je hutba o meni i tebi, a ne o njemu.
Rijetki će postaviti sebi pitanje: Jesam li ja nekada šutio kada sam trebao reći svoje mišljenje, a poslije pričao kako je trebalo drugačije? Jesam li ja nekada govorio kako nešto treba uraditi, a kada je došlo vrijeme da se uključim, našao razlog da ne mogu? Jesam li ja nekada branio nekoga samo zato što je moj, iako znam da nije u pravu? Jesam li ja spreman priznati istinu čak i kada ona nije u moju korist? Jesam li ja čovjek čija riječ ima težinu?
Braćo, ne možemo promijeniti sve ljude oko sebe, ali možemo promijeniti sebe. Ako svako od nas bude malo iskreniji u svom govoru, malo odgovorniji u svojim obećanjima i malo spremniji da svojim djelima potvrdi ono što govori, bit će bolje i u našim porodicama, i u našem džematu, i u našoj mjesnoj zajednici, i među ljudima općenito.
Allahu naš, podari nam iskrenost u našim riječima i djelima. Amin!!!