Piše: Enes ef. Habibović
Nakon mnogobrojnih ramazanskih aktivnosti, iskreno, stigao me umor. Vjerujem da svaki imam to osjeti na kraju ramazana, pa tako i ja. I baš zbog tog umora, svake godine pred Bajram legnem s istom mišlju: „Samo da ne prespavam.“
Hvala Allahu, nisam zakasnio. Ustao sam na vrijeme, uzeo gusul, namirisao se i obukao najljepšu odjeću, želeći ispuniti sunnet Poslanika a.s. Već na izlazu iz kuće bilo mi je jasno da će ovaj Bajram biti poseban, mnogo auta, što znači da je džamija već na sabahu puna. I zaista, bila je puna kao rijetko kada.
Obukao sam svoje bijelo bajramsko džube i počeo klanjati sabah namaz s posebnim osjećajem. Nakon sabah namaza uslijedio je bajramski program. Naša mektepska djeca su učila ilahije i recitacije, a program je dodatno uljepšao i naš glumac Nermin Hodžić. Iako znam koliko su naša djeca vrijedna i dobra, opet su me iznenadili, iskreno oduševili su me.
Nisam želio da oduzimamo vrijeme koje je namijenjeno porodici, familiji, prijateljima…., pa sam prije bajram namaza prenio poruku našeg reisul-uleme Husein ef. Kavazović. U hutbi sam, kao i svake godine, podsjetio na nekoliko ajeta i hadisa o važnosti zajedništva i lijepog odnosa među muslimanima. Čestitao smo Bajram i najavio Dan šehida.
Nakon namaza, uslijedilo je čestitanje. Lijepo je bilo gledati ljude. Sreća, osmijeh, zagrljaji… To su oni trenuci koji se ne mogu ispričati, nego se moraju doživjeti. Poslije smo se razišli svojim kućama, porodicama, prijateljima… da svako na svoj način podijeli tu radost.
Na džumi smo se ponovo okupili, i to u broju kakav ne pamtim. Za ovih 14 godina u džematu, ne sjećam se da je džuma bila posjećenija. To čovjeku da neku posebnu snagu, nadu i sreću.
Drugog dana Bajrama opet smo bili zajedno, ali ovaj put s malo drugačijim osjećajem, da se sjetimo naših najboljih, naših šehida. Proučili smo tevhid, a kasidu “Nermine sine” izvela je Majra Habibović, i malo je koga ostavila ravnodušnim. Nakon toga smo izašli ispred spomen-obilježja, pročitali imena naših šehida i i proučili Fatihu.
Posebno mi je bilo drago vidjeti mnogo djece. Zbog toga smo organizovali mali kviz o našim herojima, a potom su podijeljeni bajramski paketići koje je obezbijedio MFS EMMAUS. Opet smo se razišli, svako svojoj porodici, ali s nekim dubljim osjećajem u sebi.
I kao lijep završetak svega, navečer smo bili u Kalesiji, u BKC-u, na bajramskom koncertu grupe Rejjan, gdje se predstavio i naš KUD “7. april”. Sala je bila tijesna za sve koji su htjeli prisustvovati. Zaista jedna posebna noć i lijep kraj bajramskih dana.
Kad sve saberem, umor je bio tu na početku… ali ga je Bajram nekako potisnuo. Ostala je samo mala žal što je tako brzo prošao i misao koja se sama nameće: kad bi svaki dan bio Bajram. Kad bismo se svaki dan ovako gledali, pazili i jedni drugima radovali.
