Kada spomenemo hrabrost, sjetimo se velikana:
Omera r.a. čija bi pojava tjerala šejtana da promijeni put.
Alije r.a. čija sablja je ulijevala strah u srce neprijatelja.
Hamze r.a. lava s Uhuda, koji je srcem branio istinu.
I Halida ibn Velida r.a. “Allahovog mača“, koji se nije predao ni pred hiljadama vojnika i koji nikada nije izgubio niti jednu bitku koju je predvodio.
Svi oni su primjer snage, hrabrosti, odlučnosti i borbe na Božijem putu. Ali ovo nije priča o njima, o takvim junacima, već priča o jednom drugačijem junaku. O čovjeku koji nije podigao sablju, nego riječ. Njegovo ime je Ebu Ejub El-Ensari r.a. Čovjeku čija je kuća bila utočište Božijem Poslaniku a.s nakon što je hidžru učinio.
U danima kada se nad Medinom nadvio oblak spletki i sumnji, kada su kuće šaputale, srca su drhtala, a jezici iskušavani… kada su licemjeri širili laž o časnoj Aiši, ženi Allahovog Poslanika a.s., laž da je učinila preljub.
U takvom vremenu, Ebu Ejub je sjedio sa svojom suprugom.
Ona ga tiho upita:
„Jesi li čuo šta ljudi govore o Aiši?“
On je pogleda mirno, ali odlučno, i reče:
„Jesam. Ali to nije istina. Reci mi, bi li ti to ikada učinila?“
Ona reče:
„Ne bih, tako mi Allaha!“
Tada joj on odgovori riječima koje su ostale zapisane među najčasnijim reakcijama u povijesti: „E pa ako to ti ne bi učinila kako bi Aiša, jer je ona bolja od tebe.“
Hajde budimo iskreni: nije ovo rečenica koju bi iko od nas smio lahko izgovoriti kod svoje kuće. Treba tu više hrabrosti nego stati pred vojsku!
Lahko je zamahnuti sabljom, ali de junače reci svojoj ženi ono što je Ebu Ejub rekao svojoj ženi.
To je hrabrost srca, ne mišića. To je hrabrost onih koji brane istinu, čak i kad ih može koštati mira u kući. Budi Ebu Ejub, ako smiješ.