Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 31. oktobar 2025. gregorijanske godine, odnosno 09. džumadel ula 1447. hidžretske godine.
Davno, prije više od 2000 godina, u drevnoj Kini su vladale dvije moćne dinastije. Jedna je bila dinastija Han, koja je vladala središnjim dijelom Kine, a sjeverom su harali Xiongnu, nomadski ratnici koji su napadali kineske granice, otimali stoku i trgovce, i tjerali narodu strah u kosti. Te dvije dinastije su bile poprilično ujednačene i sa oružjem i sa ljudstvom zbog toga su njihovi ratovi trajali preko 200 godina, a da niko nikoga nije mogao pobijediti. Car Wu iz dinastije Han je shvatio da ako želi pobjedu nad dinastijom Xiongnu da mora pronaći nove ratnike, novu snagu. Zbog toga je našao hrabrog plemića i vojnika po imenu Zhang Qian i dao mu zadatak da sa 30-ak ljudi krene put zapada, preko neprohodne pustinje Taklamakan, kako bi našao nove ratnike u turkmenskim narodima. Qian se oprostio od porodice i krenuo s malom grupom ljudi na daleki put kroz neprohodu pustinju, preko planina i nepoznatih dolina. Ali prije nego je stigao do pustinje presreli su ga upravo Xiongnui, neprijatelji. Njega su zarobili jer je poznavao puno stranih jezika i bio im je potreban za prevođenje, dok su sve njegove saputnike pobili. Držali su ga više od 10 godina u zatočeništvu, gdje im je odrađivao razne vojne zadatke vezane za prevođenje. Oženili su ga jednom od svojih žena, rodio mu se sin, i činilo se da će tamo i ostati. Ali Qian nije zaboravio svoj zadatak ni svog cara. Jedne noći, iskoristio je priliku i pobjegao! Nakon bjekstva opet je krenuo na put kojim se bio zaputio prije 10 godina. Prešao je smrtonosnu pustinju Taklamakan, i došao do turkmenskih naroda koji su bili poznati kao izuzeno vješti i hrabri ratnici. Ali koga god bi pitao da im se pridruži u njihovom ratu svi su odbijali bez obzira na to što je davao ogromne pare. Ali na tom putovanju on je čuo priče o dalekoj zemlji Fergani (današnji Uzbekistan), gdje žive ljudi koji imaju “nebeske konje” snažne, brze i velike. On je zapamtio tu priču i nakon 13 godina putovanja i borbe, vratio se u Kinu. Dočekali su ga kao pobjednika. Car Wu je jedva čekao da čuje priču sa putovanja, a kada mu je Qian sve ispričao car je bio oduševljen. Odma je poslao vojsku i trgovce u Ferganu kako bi za svilu kupili te čuvene konje. Otišli su kupili ih, vratili se i napokon nakon više od 200 godina bezuspiješnog ratovanja car Wu je napokon porazio Xiongnue i uspostavio mir. Danas se taj put od Kine preko pustinje Taklamakan, pa sve do Istanbula zove Put svile.
Draga braćo, pogledajte kako je jedna osoba, jedno putovanje i jedna informacija promijenila svjetsku historiju. Qian je krenuo kao vojnik, a vratio se kao čovjek koji je donio pobjedu i mir. Na tom putovanju vidio i prenio nešto novo i to novo postalo je ključ uspjeha.
Zato danas ne govorimo o važnosti Puta svile, nego o važnosti samog putovanja, jer putovanje oplemenjuje čovjeka, širi mu vidike, donosi nova iskustva, i uči ga zahvalnosti.
Allah nas u Kur’anu podstiče na putovanje, pa kaže:
قُلْ سِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلُ
“Reci: Putujte po Zemlji pa vidite kako su skončali oni prije vas…” (Er-Rum, 42.)
A na drugom mjestu kaže: “Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što trebaju shvatiti i da uši njihove čuju ono što trebaju čuti…” (El-Hadždž, 46.)
Dakle, putovanje nije luksuz, ono je kur’anski imperativ, kur’anski poziv na razmišljanje, učenje i zahvalnost. Ko putuje, vidi i uči. Ko nikad ne izađe iz svoga mjesta, on često bude „učahuren“ u vlastitim zabludama i nezadovoljstvu.
Nažalost, to se često dešava upravo nama. Koliko puta čujemo ljude koji nigdje nisu makli, ali znaju da govore kako je tamo negdje sve dobro, a ovdje kod nas ko ništa ne valja. A da su putovali znali bi da je istina negdje na sredini. Nit je tamo sve dobro, niti ovdje sve ne valja. Znali bi da 80% svijeta živi puno teže od nas. Znali bi da ima mnogo mjesta gdje ljudi nemaju ni vode, ni hrane, ni kuće, ni sigurnosti, ni slobode… Sa takvim saznanjima bi nam naš hljeb bio slađi, naša kuća, naše Vukovije ljepše, a naš ezan draži. Sa takvim saznanjem bi bili zadovoljniji, sretniji, otvoreniji i mnogo više bi govorili hvala ti Allahu na onome što imamo.
A ako putujemo negdje gdje je ljepše, uređenije i naprednije, onda ne trebamo se vratiti s ljubomorom, nego s idejom. Trebamo se vratiti sa željom da ono što smo tamo vidjeli: red, čistoću, poštenje, organizaciju… prenesemo u svoj život, u svoje mjesto, kako bi svima nama bilo bolje i ljepše. Zapamtimo, svako dobro iskustvo koje donesemo sa puta, ako ga primijenimo kod kuće to postaje naš doprinos, naš ibadet.
Mnogobrojne su koristi putovanja. U tom kontekstu je Poslanik a.s. rekao: “Putujte, i bit ćete zdravi i opskrbljeni.”
Braćo, putovanje čisti i tijelo i dušu. Putovanje nas uči saburu, jer na putu ne ide sve po planu. Putovanje nas uči zahvalnosti, jer kad vidimo tuđe probleme i nedaće budemo zahvalni sa onim što imamo. Putovanje nas uči spoznaji, otvorenosti, jer vidimo da svijet nije samo moja mahala, moja kuća, moj stav,
nego ogromna Allahova zemlja puna znakova Njegove moći.
Imam Šafija je jednom prilikom rekao: “Putujte jer u putovanju ima pet koristi: rasterećuje od briga, priušti sebi nešto za život, znanje koje se stekne, odgoj koji se tom prilikom nauči i prijateljstva koja se steknu na putovanju.”
Putopisac Ibn Battuta, koji je obišao skoro cijeli tadašnji svijet, zapisao je: “Putovanje te ostavi bez riječi, a zatim te pretvori u pripovjedača.”
I zaista, ko putuje vraća se bogatiji za iskustvo, mudrost i priču.
Pogledajmo Indoneziju, najmnogoljudniju muslimansku zemlju na svijetu. U nju nikada nije kročila islamska vojska, a danas broji stotine miliona muslimana. Islam je tamo došao putem trgovaca, putnika i dobrih ljudi koji su prenosili poruke islama kroz lijepo ponašanje. Dakle, putnici su širili islam, ne oružjem, nego lijepim primjerom.
Zato braćo, putujmo! Ne mora to biti daleko, jer nekad i odlazak u drugo selo, u drugi grad, otvori oči i srce. Putujmo radi ibadeta, radi znanja, radi prijateljstva, radi promjene pogleda. Putujmo da vidimo Allahove ljepote, da upoznamo druge ljude, da se naučimo zahvalnosti, da budemo sretniji i zadovoljniji. Putujmo, jer nikada ne znamo, možda baš jedno putovanje, jedna riječ, jedna informacija… promijeni naš život, promjeni stanje u našem mjestu i našoj domovini, kao što je Qian donio vijest koja je promijenila svjetsku historiju. Putujmo, jer Allah kaže: “Putujte po Zemlji…”, a nije rekao: “Sjedite na mjestu.” Putujmo, jer jedna izreka kaže: „Svijet je knjiga, a oni koji ne putuju, čitaju samo jednu stranicu.“
I na samom kraju želio bi podijeliti sa vama jedan hadis koji će nam koristiti prilikom naših putovanja, a koji glasi: „Muhammed a.s. je rekao: ‘O Džubejre, da li želiš da kada pođeš na putovanje, budeš najljepšeg izgleda i najveće nafake? Onda uči ovih pet sura: Kul ja ejjuhe-l-kafirun, Iza džae nasrullahi ve-l-feth. Kul huvallahu ehad. Kul euzu bi rabi-l-felek i Kul euzu bi rabbi-nnas. Svaku suru počni i završi sa Bismillahi-r-rahmani-r-rahim.’”
Molimo Allaha da nam otvori puteve dobra, znanja i razumijevanja, da nas učini zahvalnima na onome što imamo, da nas čuva na svakom putovanju, i da se sa svakog puta vraćamo bolji nego što smo krenuli. Amin.