Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 24. oktobar 2025. gregorijanske godine, odnosno 02. džumadel ula 1447. hidžretske godine.
Prenosi se da je u vrijeme Alije ibn Ebi Taliba bila jedna skupina ljudi koja je bila poznata po svojoj vanjskoj pobožnosti; mnogo su klanjali, postili, učili Kur’an… ali su bili tvrda srca i bez imalo razumijevanja suštine vjere. Jednog dana su na putu sreli jednog čovjeka, ashaba Poslanika a.s., i bez ikakvog povoda mu odrubili glavu. Nakon što su njega ubili okrenuli su se njegovoj trudnoj supruzi i mačem su rasporili njezin stomak i ubili dijete u njoj, a zatim i nju samu. Ali bez obzira što su učinili ovakav zločin njihova lica su bila mirna, a na jezicima su i dalje bile riječi zikra. Nakon ovog zločina odlučili su se odmoriti u jednom vrtu palmi. Dok su odmarali pala je jedna hurma, pa je jedan od njih uzeo tu hurmu i stavio je u usta, a drugi mu, dok je sa njihovih mačeva još kapala krv nevino ubijenih, ljutito i brižno reče: „Zar jedeš hurmu bez da si je platio?“ I on ju je odmah ispljunuo.
Pogledajmo braćo apsurda, njih ne brine prolivena krv nevino ubijenih ljudi, ne brine ih krv nerođenog djeteta, ali ih brine da uzmu bez dozvole jednu hurmu koja je spala sa grane.
Draga braćo, iako se ovaj događaj desio tako davno on kao da oslikava duh današnjeg vremena, jer i među nama danas ima onih muslimana koji obavezno desnom nogom ulaze u džamiju, a zalaze u tuđe šume, njive, posjede i prisvajaju ih kao da su njihovi.
I među nama postoje muslimani koji redovno namaz obavljaju, ali ih taj namaz ne smiruje i ne jača, nego ih čini još nervoznijim i nezadovoljnijim, ali ih taj namaz ne čini boljim ljudima, nego naprotiv omraženi su među narodom.
I među nama postoje muslimani koji redovno poste, ali ih taj post ne sprečava da ogovaraju, „da jedu meso umrlog brata svoga“, da potvaraju, lažu…
I među nama ima muslimana koji redovno uče Kur’an, „prošli Kur’an“ proučili hatmu, ali Kur’an nije prošao kroz njih, jer sve rade suprotno kur’anskim uputama: nasilni, grubi i nemilosrdni prema svojim roditeljima, suprugama, djeci, komšijama…
I među nama ima muslimana koji redovno daju zekat, sadaku i pomažu izgradnju džamije, ali radniku u firmi ne isplate platu na vrijeme ili ga zakidaju ne dajući mu njegovo pravo.
I među nama ima muslimana koji se hvale da su na hadž i umru išli po nekoliko puta, a u komšiluku mu dijete koje nema za užine u školi.
I među nama ima muslimana koji redovno spominju Allaha, ali njihove riječi ujedaju druge oko sebe više i opasnije nego zmija.
I među nama ima muslimana koji su spremni za džamiju život dati, ali ništa im ne znači pogaziti i srušiti čast svog komšije muslimana.
I među nama ima muslimana koji se diče svojom „vjernošću sunnetu“, ali sunnet žive samo u izgledu, a ne i u ponašanju, poštenju i blagosti prema ljudima.
I među nama ima muslimana koji znaju svakom ders održati, osim sebi i svojoj porodici.
Draga braćo, sve nam ovo govori o pogrešnom razumijevanju i življenju islama, Kur’ana, sunneta… O pogrešnom razumijevanju vjere, jer vjera nije vanjski izgled, vjera nije ime koje nosimo, već je vjera ono što u srcu i karakteru imamo. U tom kontekstu i veliki Dželaluddin Rumi je mudro rekao: „Imena nisu važna, jer ruža bi mirisala i kada bi se drugačije zvala.“
Šta to znači? To znači možemo mi po vazdan klanjati, ali ako nas taj namaz ne promijeni na bolje, džaba nam je, jer Allah dž.š. kaže: „A teško li se klanjačima! Onima koji svoj namaz kako treba ne izvršavaju, koji se samo pretvaraju i nikome ništa ni u naručje ne daju!“ (El- Ma’un, 4-7.)
To znači možemo mi Kur’an učiti i Kur’an govoriti, ali ako ne dopustimo da taj Kur’an kroz naše ponašanje i naša djela govori, džaba nam je.
To znači možemo mi postiti, sustezati se od jela i pića, ali ako se ne sustegnemo i od ružnih riječi i dijela, džaba nam je.
Možemo se mi zvati i Enes, i Muhamed, i Hasan, ali ako iz nas izvire zlo, nepravda, kriminal, lopovluk, pakost, oholost…, džaba nam je.
To je ono kada se vjera svede na formu, a duša ostane prazna. Zbog toga je Allah dž.š. rekao: „Tako Mi vremena! Čovjek je, zaista, na gubitku, osim onih koji vjeruju, čine dobra djela, jedni drugima preporučuju Istinu i jedni drugima preporučuju strpljenje!“ (Sura El-‘Asr)
Draga braćo, kao što vidite islam, Kur’an, Poslanik a.s. nije došao da od nas napravi ljude forme, nego ljude srca. On je gradio karakter, dobrotu, čestitost…, a ne samo obred.
Poslanik a.s. je rekao: “Najdraži mi je onaj od vas koji ima najljepši moral.”
Zato se zapitajmo:
Da li naša vjera živi u našem ponašanju? Da li se naš ibadet vidi u našem odnosu prema drugima? Da li nas naš namaz, naš post, naša zekat, naš hadž… mijenja na bolje?
Ako ne, onda možda i mi držimo hurmu u ustima, a krv tuđe nepravde još kaplje s naših ruku.
Allah dž.š. kaže: „Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori, pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjet će samo onaj ko je očisti, a bit će izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“ (Eš-Šems, 1-10.)
Allahu, očisti naša srca od formalnosti, naše jezike od ogovaranja, naše ruke od nepravde, i naše ibadete od pretvaranja. Podari nam vjeru koja dopire do srca, vjeru koja smiruje, oplemenjuje i spaja. Amin!!!