Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 12. septembar 2025. gregorijanske godine, odnosno 20. rebiul evvel 1447. hidžretske godine.
Nedavno sam na nekom od portala čitao da je Kardinal Matteo Zuppi, čelnik italijanske biskupske konferencije, predvodio misu koja je trajala sedam sati, a na kojoj je čitao imena djeca koja su ubijena u Pojasu Gaze.
Zamislimo, sedam sati je trajala misa na kojoj su se čitala imena ubijene palestinske djece.
Sada hajmo pogledati nas muslimane, nas Vukovijance.
Da li možemo zamisliti šta bi se desilo danas u ovoj džamiji kada bi ja ovu hutbu produžio dva sata, ako znamo da kod nas pojedinci počnu aminat, vikat, negodovat… ako imam kojim slučajem produži hutbu za deset minuta više od uobičajnog?
Negodujemo zbog hutbe, zbog predavanja, zbog namaza, zbog dove, zbog zikra….koji traju nekoliko minuta više, jer nam se ko negdje žuri. Ali zato kada je u pitanju kafana, utakmica, koncert, svadba, politički skup onih koji su nam obećali nešto nakon izbora ako ih podržimo….tu ne brojimo ni sate, jer tad nam se nigdje ne žuri. Naprotiv, često bi voljeli da traje što duže.
Zašto je to tako? Zašto nam u džamiji, u Allahovoj kući, najboljem mjestu na cijelom svijetu, minute prolaze ko sati, a tamo negdje gdje nema nikakvog dobra, čak šta više često bude i zlo, sati prolaze ko sekunde?
Zašto je to tako?
Zbog toga braćo, što mi i nismo baš toliko dobri vjernici kao što mislimo. Jezik kaže ja vjerujem Allahu i Poslaniku, ali srce, duša, djela…baš to i ne potvrđuju.
Jer kako drugačije objasniti da nam Allah dž.š. kaže da ako budemo u džamijama spominjali Njegovo ime, bez da nas od toga odvaraća kupovina i prodaja (ili neka druga dunjalučka korist), da ćemo zaraditi Njegovu nagradu, a onda pogledamo i vidimo da nas od džamije odvuče bala sijena, a kamoli šta više.
Kako drugačije objasniti da nam Poslanik a.s. kaže da su džamije Allahu najdraža mjesta, a mi koji za sebe kažemo da smo muslimani svugdje volimo više i duže biti nego u džamiji.
Kako drugačije objasniti da nam Poslanik kaže da kada bi znali vrijednost prvog safa bacali bi kocku da vidimo ko bi u njemu bio, a mi i dalje više volimo sjediti u pozadini, nego u prvom safu.
Kako drugačije objasniti da nam Poslanik a.s. kaže da nam se piše da smo u namazu (a svi znamo kolika je nagrada za namaz) sve od trenutka kad uzmemo abdest i krenemo u džamiju, pa do trenutka kada ustanemo sa mjesta namaza i krenemo kući, a mi jedva čekamo da izletimo iz džamije, kao da nas ovdje neko kolje koliko se guramo na izlazu.
Kako drugačije objasniti da nam Poslanik a.s kaže da je vrijednost samo sabahskog sunneta vrednija od svega što se nalazi na dunjaluku, e zamislimo kolika je sada vrijednost sabahskog farza u džematu, a nas od 3000 na sabahu bude 10.
Kako drugačije objasniti da nam Allah dž.š. i Poslanik kažu da kada se u uči Kur’an, kada se drži hutba, ako želimo nagradu, da se mora šutiti i slušati, a mi i dalje pričamo li pričamo, ne mareći za Božije i Poslanikove riječi.
Kako drugačije objasniti sve te Allahove i Poslanikove riječi koje nam garantuju ogromnu nagradu, ili nas spašavaju ogromene kazne, a mi i dalje kažemo da vjerujemo, ali ipak radimo djela koja su daleko od nagrade, a veoma blizu kazne.
Fudajl ibn ‘Ijad je rekao: „Vjernik sadi palme, a svo vrijeme strahuje da mu ne urode trnjem, dok licemjer sadi trnje i svo vrijeme očekuje da mu rode hurme!“
Bojim se da smo mi od onih koji sade trnje, a očekuju hurme.
Ja ovu hutbu neću dužiti dalje, ne zbog bojazni od negodovanja, već zbog toga što to ni Poslanik a.s. nije radio, zbog toga što ovdje među nama onih koji su bolesni ili žure da se vrate na posao kojim hrane svoju porodicu, ali želim da sve nas zamolim da u narednom periodu kada budemo imali najviše vremena sjedemo i razmislimo o ovoj hutbi; da razmislimo o našoj vjeri; da razmisilimo o našem ponašanju u džamiji i van džamije; da razmislimo o tome zbog čega mi dolazimo na džumu, u džamiju, na dženazu….zbog ljudi, zbog običaja, dosade, Allaha, nagrade…, da razmislimo da li su naše riječi u skladu sa našim srcem i djelima.
Jedan islamski učenjak kaže: „Ako želiš da znaš kakvo ti je srce, pogledaj gdje se najviše zadržava i šta mu je najdraže.“
Pa pogledajmo i mi!
Poslanik a.s. kaže: „Zaista se djela cijene prema namjerama; i svakom čovjeku pripada ono što je naumio!“
Da nas Allah dž.š. uputi na pravi put! Amin!!!