Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao: “Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 30. maj 2025. gregorijanske godine, odnosno 03. zul hidždže 1446. hidžretske godine.
Draga braćo, ulazimo u blagoslovljene dane hadža, dane kurban bajrama. Dane u kojima se sjećamo Ibrahimove, a.s., odlučnosti, Ismailove pokornosti i Allahove blizine. Dane u kojima svako od nas, i ako nije u Mekki, može dušom i srcem hoditi ka Kibli, ka Allahu, ka smiraju.
U tom kontekstu danas sa vama želim podijeliti jednu priču, jedan nevjerovat događaj, kojeg su ovih dana prenijeli brojni svjetski, pa i domaći. Događaj koji nas uči šta znači oslonac na Allaha i koliko može da vrijedi iskren nijjet i dova iz srca.
Naime, Libijac Amir El Mehdi Mansur El Gaddafi je krenuo na hadž. Svi papiri su bili spremni. Nijjet u srcu čist, dova na usnama. Ali… kada je stigao na aerodrom suočio se sigurnosnim problemima zbog svog prezimena (Gaddafi). Službenici aerodroma su pokušavali riješiti njegov problem, i baš u trenutku kada su ga riješili, kapetan aviona je odlučio da poleti ne čekajući Amira.
Službenici su mu rekli: ” Žao nam je. Avion je poletio. Završi se tvoj put, Amire. Vrati se kući.”
Ali Amir nije otišao, nego je odlučio čekati i samouvjereno je rekao:
“Avion će se vratiti po mene… ja ću putovati, ako Bog da.”
Svi su se iznenadili njegovom ubjeđenju, a onda odjednom, Allahovo čudo… Avion se iznenada pokvario nakon polijetanja i vratio se na aerodrom! Ipak, kapetan nije otvorio vrata zbog tehničkog razloga i naredio je brzo popravljanje aviona radi nastavka puta… zatim je avion opet poletio. Ponovo su mu rekli: “Nemaš sreće, Amire”, ali je on i drugi put odbio da ode s aerodroma. Nasmijao se i rekao: “Nijjet je za Allaha… hadž je za Allaha… ako Bog da, ja ću putovati.” Govorio je sa potpunim ubjeđenjem. I gle Božijeg čuda i drugi put avion se pokvari i vrati. A onda kapetan izgovori: “Bogami, neću poletjeti dok ne dovedete Amira s nama u avion.” Uskoro je Amir stigao u Mekku, i postao veoma popularan. Njegove slike sa osobljem aviona su preplavile medije, a Amir je nakon svega rekao: “Samo sam htio ići na hadž… I vjerovao sam da, ako je napisano za mene, nikakva sila to ne može spriječiti.“
Braćo moja draga, iz ove priče možemo izvući nekoliko važnih pouka:
- Ovo je snaga iskrenog nijjeta.
- Ovo je primjer šta znači osloniti se na Allaha.
- Ovo je dokaz da ni jedna prepreka nije veća od Allahove odredbe.
Amirov put je više od putovanja do Mekke. To je podsjetnik da hadž nije samo fizičko kretanje, već duhovno predavanje Allahu, oslonac na Gospodara kad sve izgleda izgubljeno. Hadž i kurban nisu samo rituali, to su lekcije o potpunom predavanju srca Allahu, o vjeri koja ostaje čvrsta i kad sve izgleda izgubljeno, o tome da ni žrtva ni uspjeh ne vrijede ako nisu za Allaha.
Zato Amir nije samo čovjek koji ide na hadž. On je simbol onoga ko neće odustati, jer zna da njegova žrtva nije u ime ljudi, već u ime Allaha.
Draga braćo, nekad i nama put do dobra djeluje zatvoren. I činimo dovu. I činimo sve kako treba, ali vrata se ne otvaraju odmah.
Ali ako je put ka Allahu, ne brinimo što se vrata ne otvaraju odmah, jer se taj put ne mjeri vremenom, već nijjetom i ustrajnošću.
Zato i u Kur’anu stoji:
فَإِذَا عَزَمْتَ فَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ ۚ إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُتَوَكِّلِينَ
“…I kad se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha. Zaista, Allah voli one koji se uzdaju u Njega.” (Ali Imran, 159.)
I kao što Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko se osloni na Allaha, On mu je dovoljan.”
Braćo, hajde da ove dane hadža, ove dane kurbana, iskoristimo za jačanje našeg nijjeta i dove.
Kad dajemo sadaku, ne gledajmo koliko imamo, već čemu se nadamo.
Kad klanjamo, ne gledajmo koliko traje namaz, već kome se obraćamo.
Kad idemo prema nekom hajru, ne gledajmo prepreke, već Gospodara prepreka. Kad učimo dovu, nemojmo mjeriti koliko brzo nam se uslišava, već koliko iskreno vjerujemo u Onoga kome se dovom obraćamo.
Kad donosimo nijjet, neka to ne bude samo odluka jezika, već pokret duše prema Allahu, jer nijjet je dova prije dove, tiha molba da nas Allah vodi, primi i podrži.
Braćo, i na samom kraju zapamtimo sljedeće: Kad insan, svoj put, svoj život, svoj trud i svoju nadu veže za Allaha, tada se čak i ono nemoguće pokreće. Ne zato što je on jak, već zato što se oslonio na Onoga koji sve može.
Neka nam ova hutba, ova priča bude podstrek da nikada ne odustajemo od dobra, ma koliko prepreke bile velike.
Gospodaru, primi od naših hadžija hadž, primi od nas dove, kurbane, žrtve i trud. Učini nas od onih koji ne odustaju kad se put zatvori, već tiho sjede, klanjaju dva rekata i čekaju Tvoju odredbu. Amin!!!