Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao:
“Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 23. maj 2025. gregorijanske godine, odnosno 25. zul ka’de 1446. hidžretske godine.
Braćo moja draga, često u životu, kad nas pogodi neka bol, kad izgubimo zdravlje, kad se suočimo sa nepravdom, gubitkom ili poniženjem, postavimo sebi pitanje: Zašto baš ja? Zašto baš meni bolest? Zašto meni tuga? Zašto meni nepravda?
A rijetko pitamo isto to pitanje kad nam dođe blagodat. Rijetko kažemo: Zašto baš ja, Bože, da mogu hodati, dok neki ne mogu? Zašto baš ja da imam majku živu, dok neko plače nad njenim mezarom? Zašto baš ja da imam djecu, dok ih neko drugo srce uzaludno sanja?
Koliko često zaboravljamo zahvaliti za krov nad glavom, za hranu na našem stolu, za čistu vodu koju pijemo, za Sunce koje nas grije i za noć koja nam odmor donosi?
Braćo, Allah dž.š. nas je obdario sa toliko blagodati, a mi često ne obraćamo pažnju na njih. Često se žalimo na ono što nemamo, a zaboravljamo na ono što imamo. Zaboravljamo da je i sama mogućnost da se molimo Allahu, da čitamo Kur’an, da imamo porodicu i prijatelje, da imamo mir i slobodu, blagodat koji mnogi nemaju.
“Pa, koju blagodat Gospodara svoga poričete?!” (Er-Rahman, 57.)
U tom kontekstu dozvolite mi da vam prenesem priču o velikom sportisti, šampionu Vimbldona, čovjeku po imenu Artur Eš.
Nakon što mu je dijagnosticiran AIDS, i to neposredno pred smrt, primio je brojna pisma podrške. U jednom od njih, jedan fan mu je napisao:
“Zašto je Bog izabrao baš tebe da patiš od ove strašne bolesti?”
A Artur je odgovorio:
“Od 500 miliona djece širom svijeta koja počnu igrati tenis, 50 miliona nauči osnovna pravila. Od njih, 5 miliona postanu ozbiljni igrači. 50.000 uđe u profesionalne krugove. 5.000 igra Grand Slam turnire. 50 njih zaigra na Vimbldonu. Četvero dođe do polufinala. Dvoje u finale. Samo jedan pobjedi.
Ja sam bio taj jedan. Kad sam podigao trofej pobjednika, nisam pitao Boga: ‘Zašto baš ja?’ Pa zašto bih to sada pitao, kada patim? Ako želim biti sretan, moram naučiti da budem zahvalan.”
Braćo moja draga, stanimo na trenutak… vratimo se još jedanput na riječi ovog čovjeka koji je znao kako je nositi i pobjedu i patnju.
U njegovom odgovoru ne čujemo jadanje nego zrelost. Ne vidimo slomljenog čovjeka već borca koji zna da je iskušenje, baš kao i uspjeh, dio puta.
To je lekcija koja odzvanja duboko: Ne mjeri svoje stanje samo po tome što imaš ili nemaš, nego po tome kako na to gledaš.
A sada se okrenimo sebi…
Koliko puta smo se sami spotaknuli o sitnicu, a zaboravili sve visine koje smo ranije dosegli? Koliko puta nas je jedna kap tuge natjerala da zaboravimo okeane Allahove milosti? Koliko puta smo zaboravili sve fantastične trenutke zbog toga što nas je pogodila samo jedna kap kiše.
Jedna bolest, jedan poraz, jedna uvreda, i sve zaboravimo.
Zato nas Allah dž.š. uči:
وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكُمْ لَئِن شَكَرْتُمْ لَأَزِيدَنَّكُمْ
“Ako budete zahvalni, Ja ću vam, sigurno, još više dati.” (Ibrahim, 7.)
A naš voljeni Poslanik s.a.v.s. kaže:
“Čudno je stanje vjernika, zaista je za njega uvijek dobro, a to nema niko osim vjernik. Ako ga zadesi nešto lijepo, zahvali se Allahu pa bude dobro, a ako ga zadesi nekakva nedaća, on se strpi pa mu opet bude dobro.“
Zahvalnost, braćo, ne pokazujemo samo u blagostanju. Prava, iskrena zahvalnost pokazuje se i kada su nam oči pune suza. Kad imamo hiljadu razloga za očaj, a mi tražimo samo jedan razlog da kažemo: “Elhamdulillah.”
Jedna izreka kaže: “Kad ne možeš promijeniti vjetar, podesi jedra.”
Jer mudar čovjek ne upravlja životom prema onom što mu nedostaje već prema onom što mu je dato.
Ako već moramo kroz vatru proći, neka to bude s dovom na jeziku. Jer težak je trenutak kad boli duša, ali je teže ako si sam, ako ne znaš kome se obratiti.
A mi muslimani znamo da nikad nismo sami i da se uvijek možemo obratiti Gospodaru svjetova, Milostivom, Koji vidi i kad niko drugi ne gleda.
Braćo moja, bol prođe, ahiret ostaje. Suze se osuše, ali ono što smo njima zaslužili kod Allaha, ostaje.
Allah ne traži od nas da ne plačemo. On traži da mu ostanemo vjerni i kada plačemo.
Zato nemojmo više pitati:
“Zašto baš ja?”
Nego recimo: Gospodaru, hvala Ti za sve lijepe stvari koje si mi dao. Hvala Ti što si mi kroz teškoću pokazao gdje mi je oslonac. Hvala Ti što nisam zaboravio Tvoje blagodati i što me svakodnevno podsjećaš da sam Tvoj rob. Hvala Ti za zdravlje, za porodicu, za hranu, za krov nad glavom, za mogućnost da se molim i da vjerujem. Hvala Ti što si mi dao snagu da idem dalje.
I na samom kraju ne zaboravimo sljedeće: Da li ćemo biti sretni ili nesretni, zavisi od našeg duhovnog zadovoljstva i zahvalnosti. Onaj ko nauči biti zahvalan i zadovoljan, naučio je biti istinski sretan. Baš kao što je i Artur Eš rekao: „Ako želim biti sretan, moram naučiti da budem zahvalan.“
Gospodaru podari nam mudrost da i bol pretvorim u školu, a blagodat u zahvalnost. Amin!!!