U posljednjim danima svjedočili smo smrti vjerskog vođe kršćanskog svijeta, pape Franje, čovjeka za kojeg se govori da je bio borac za potlačene, siromašne i protiv nepravde. Mnogi su mu zahvalni na njegovom stavu o islamu i muslimanima, o ratu u Gazi i suosjećanju s nevinim žrtvama. Odlazak ovakve ličnosti izazvao je snažne emocije i među muslimanima, pa se moglo čuti kako neki upućuju dove za njegov oprost, džennet, pa čak i izražavaju nade za njegov spas na ahiretu.
Ovo pitanje otvara ozbiljnu i osjetljivu dilemu: šta islam uči o molitvi (dovi) za umrle nemuslimane? I postoji li granica između iskazivanja poštovanja prema dobrom čovjeku i kršenja temelja vjere? Na to ćemo odgovoriti autentično, kroz Kur’an, sunnet i stavove učenjaka.
Allah dž.š. jasno kaže:
“Nije dozvoljeno Vjerovjesniku i vjernicima da mole za oprost mušricima, makar im bili i najbliži rod, nakon što im je postalo jasno da su stanovnici džehennema.” (Sura Et-Tevba, 113.)
Ovaj ajet objavljen je povodom slučaja Poslanikovog, a.s., amidže Ebu Taliba, koji je umro kao mušrik, i pored svega dobra koje je učinio za Poslanika i islam.
Ebu Talib je bio čovjek izuzetne časti, plemenitosti i odanosti svojoj porodici. Iako nije primio islam, on je čitav svoj život posvetio zaštiti Muhammeda, a.s., od napada Kurejšija. Brinuo se o Poslaniku nakon smrti Abdulmuttaliba, stao u njegovu odbranu kada je počeo s pozivanjem u islam, štitio ga od neprijatelja sve do svoje smrti i bio uz njega u najtežim trenucima bojkota. Poslanik, a.s., ga je izuzetno volio i poštovao zbog njegove požrtvovanosti, te je nakon njegove smrti bio duboko pogođen.
Kada je Ebu Talib umro, Poslanik je bio jako tužan, nazivajući tu godinu “Godinom tuge”. No, Allahova volja je bila da Ebu Talib ne umre kao vjernik, i upravo je taj bolni trenutak bio razlog objave ajeta:
“Ti, uistinu, ne možeš uputiti onoga koga ti voliš, ali Allah upućuje onoga koga On hoće.” (Sura El-Kasas, 56.)
U jednom se hadisu prenosi:
“Zatražio sam dozvolu od Gospodara da molim oprost svojoj majci, pa mi nije dozvoljeno. Zatražio sam dozvolu da posjetim njezin kabur, pa mi je dozvoljeno.”
Amina bint Vehb, majka Poslanika, a.s., bila je žena čestita, blaga i puna dostojanstva. Donijela je na svijet posljednjeg Božijeg Poslanika, čuvala ga i bdjela nad njim, te ostavila snažan pečat plemenitosti i dobrote. Nažalost, umrla je dok Poslanik, a.s., još nije bio ni sedmogodišnjak, i nije doživjela objavu niti šehadet. Poslanik je osjećao veliku tugu za njom, te ju je posjetio na mjestu njenog mezara. Kada je zatražio dozvolu da moli za njen oprost, Allah mu to nije dozvolio.
Ako Poslaniku a.s. i vjernicima nije bilo dozvoljeno da mole za Ebu Taliba koji je toliko uradio za islam, za Poslanikovu majku Aminu koja ga je donijela na ovaj svijet, kako će biti onda to dozvoljeno za nekog drugog (bez obzira koliko dobar bio), ako nije umro kao musliman?
Zbog toga Imam En-Nevevi kaže:
“Učenjaci su složni da nije dozvoljeno muslimanu moliti oprost nevjerniku koji umre u nevjerstvu.”
Isto potvrđuju i Ibn Tejmijje, Ibn Kudame i mnogi drugi, naglašavajući da je dova za oprost i džennet dozvoljena samo vjernicima.
Ipak, islam uči pravdi i humanosti:
“Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični.” (Sura El-Mumtehane, 8.)
Iskazivanje ljudskog poštovanja, zahvalnosti za pravedan stav ili pomoć koju je neko učinio muslimanima, dozvoljeno je i pohvalno. No, moliti za oprost, džennet i spas na ahiretu onome ko je umro u nevjerstvu, islam to strogo zabranjuje, i to je utemeljeno na jasnim kur’anskim ajetima, hadisima i jednoglasnom stavu učenjaka.
Naša vjera nas uči da budemo dostojanstveni, pravedni i milostivi u ophođenju s ljudima, ali i čvrsti u osnovnim principima našeg vjerovanja.
Pouka koju nosimo iz života Ebu Taliba i Amine, a.s., jeste da islam vrednuje i priznaje dobra djela i plemenitost svakog čovjeka, bez obzira na vjeru. Međutim, granice vjerskih propisa ostaju jasno određene. Cijenimo ljudsku veličinu i poštujemo moralnu dobrotu, ali se u pitanjima ahireta oslanjamo isključivo na Allahovu odredbu i šerijatske propise.