Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.v.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao:
“Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 18. april 2025. gregorijanske godine, odnosno 20. ševval 1446. hidžretske godine.
Draga braćo, dugo sam razmišljao o jednoj, naizgled jednostavnoj, a u suštini vrlo dubokoj stvari: zašto je s nekim ljudima lijepo čak i kad samo šutimo, dok je sa drugima teško i mučno, pa makar govorili najljepše riječi? Zašto ponekad pored nekih ljudi osjećamo smirenost i zadovoljstvo u duši, a uz neke druge nelagodu i nezadovoljstvo?
Odgovor na ovo pitanje je jednostavan, a opet težak za prihvatiti, odgoj nije samo ono što se nauči, što se riječima u javnosti pokazuje, istinski odgoj je ono što se u grudima, u srcu nosi.
Vi znate da je Poslanik a.s. rekao za džamije da su Allahu najdrža mjesta, jer se u njima spominje Njegovo ime, uči Njegova riječ, robuje Uzvišenom…jer u njima treba vladati red, mir i harmonija. Dok je za pijace rekao da su to Allahu najmrža mjesta, jer je tu galama, lažno zaklinjanje, varanje, gdje se bori za goli život… Ali kada neko ima lijep edeb, sa njim ti je lijepo i na pijaci, gdje se prodaje i kupuje, gdje se bori za nafaku. A kada neko nema edeba, teško ti je pored njega i u džamiji, gdje se uče najljepše riječi, gdje se čuje ezan, gdje Allahov mir obasipa prisutne.
Zbog čega je ovako?
Zbog toga, draga braćo, što edeb nije glas. Edeb nije kako se mi pokazujemo pred narodom. Edeb nije stajanje u safu. Edeb nije titula. Edeb je stanje duše, a duša se ne može dugo skrivati.
Ona zrači oko nas, šuti i govori bez jezika, ostavlja tragove i kad ništa ne kaže.
Kaže se u jednoj staroj izreci:
„Onaj ko nije ponio edeb iz svoje kuće, neće ga donijeti ni iz džamije.“
I doista, braćo, kada odgoj iziđe iz čovjeka, iziđe s njim i vjera, iziđe i stid, iziđe i milost.
Allah, dž.š., kaže:
وَقُولُوا لِلنَّاسِ حُسْنًا
“I recite ljudima lijepe riječi.” (El-Bekare, 83.)
Poslanik, s.a.v.s., nas podučava:
“Najbolji među vama su oni koji su najljepšeg ponašanja.”
Ali te lijepe riječi, to lijepo ponašanje, trebaju biti odraz lijepe duše.
Jer ljepota riječi i ponašanja bez ljepote duše je kao cvijet bez mirisa, lijep na oko, ali bez života.
I zaista, nije snaga u jeziku koji zna da opsuje, nego u jeziku koji zna da šuti.
Nije odvažnost u onome koji u komentaru napadne, nego u onome koji zna da se povuče.
Nije čovjek veliki ako može srušiti drugoga, nego ako zna podići čovjeka.
Draga braćo, možemo mi nositi najljepšu odjeću, imati najljepše titule, biti prvi u safovima, ali ako ljudi pored nas osjećaju nelagodu, ako su naše duše otrovne, ako su nam pogledi puni prezira i zavisti, ako iz nas izlazi samoljublje, onda nam sve to ne vrijedi.
Jedan alim je rekao:
„Bolje je srce koje nikada nije pročitalo knjigu, a koje ne povređuje, nego znanje koje ranjava.“ Dok je Imam Šafija rekao: “Ko sebe ne izgradi, znanje mu ne koristi.”
Koliko je naših, starih dobrih djedova i nena, ostalo poniženo, osramoćeno, uvrijeđeno, pa možda čak i suzu pustilo, zbog toga što je tamo neki mladić koji je hvala Bogu puno hadisa i tefsira pročitao, i onda to što je pročitao iskazao na pogrešan način.
A ne valja tako! Zaista ne valja tako, jer lijepa riječ jeste dužnost vjernika, ali ona mora dolaziti iz lijepe duše. Riječ bez duše je prazna. Pogled bez iskrenosti je mutan. A vjera bez edeba je hladna.
U jednoj predaji stoji:
“Ko prijeđe preko greške svog brata, Allah će prijeći preko njegovih grijeha na Sudnjem danu.” Svima nama treba ova Božija milost, jer nema čovjeka koji je bez grijeha i mahana, pa zašto se onda toliko truditi oko tuđih postupaka, dok svoje zapostavljamo?
Zato se, draga braćo, zapitajmo: da li smo mi ljudi sa kojima je lijepo čak i kada se šuti, ili smo od onih sa kojima se drugi ljudi ružno osjećaju?
Da li smo ljudi koji zrače mir i blaženost, ili ljudi od kojih se bježi makar govorili riječi vjere?
Ako smo ne do Bog od ovih drugih, onda pustimo druge poradimo na sebi.
Kaže Allah, dž.š.:
“A robovi Milostivog su oni koji po Zemlji hodaju skromno, a kad im se neznalice obrate, odgovore: ‘Selam!’” (El-Furkan, 63.)
Braćo moja draga, nemojmo biti džemat koji ostavlja fine tragove po džamijama, a ružne po mahalama. Nemojmo biti ljudi koji lijepo uče, a grubo žive. Budimo ljudi čija riječ liječi jer je iz čiste duše proizašla. Budimo ljudi koji šire milost, harmoniju, sreću, blaženost…
Kao što kaže Mevlana Dželaluddin Rumi:
“Budi poput rijeke u darežljivosti, poput Sunca u milosti, poput noći u skrivanju mahana, poput zemlje u skromnosti.”
Draga braćo, hajde da makar danas, pri izlasku iz džamije, svako od nas pokuša uputiti iskrenu, toplu riječ bratu do sebe, pogledom, osmijehom, ili selamom koji dolazi iz iskreno iz dubine duše. Da budemo ljudi sa kojima je lijepo i šutjeti i govoriti.
I na kraju, neka naša dova bude:
Gospodaru naš, učini da budemo ljudi s kojima je lijepo i šutjeti i govoriti. Podari nam jezik koji liječi, srce koje ne osuđuje, pogled koji prašta, i ponašanje koje svjedoči. Amin!