Od Nevvasa ibn Sim’an, r.a., se prenosi: ”Upitao sam Resulullaha, s.a.v.s., o dobročinstvu i grijehu, pa mi je rekao: ‘Dobročinstvo je lijepo ponašanje, a grijeh je ono što te tišti u grudima i prezireš da to ljudi vide od tebe.’“
Od Vabisa ibn Ma’beda El-Esedija, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., njemu rekao: ”’Došao si da me pitaš o dobročinstvu i grijehu?’ Potvrdio sam! Zatim je sastavio svoje prste i dodirnuo svoja prsa i rekao: ‘Pitaj sebe, upitaj svoje srce o Vabisa (ponavljajući tri puta)! Dobročinstvo je onaj smiraj kojeg pronađeš ti i tvoje srce, a grijeh je ono što te pritišće u duši i koleba te u prsima, pa makar ti i mnoštvo ljudi reklo da je to ispravno.’”
Ovo su dva hadisa, ali zbog zajedničke teme – dobročinstva i grijeha – tumačit ćemo ih zajedno.
Šta je to dobročinstvo?
Dobročinstvo u islamu ima široko značenje. Postoje dva stava kao odgovor na ovo pitanje:
- Lijep odnos prema stvorenjima, podrazumijeva činjenje dobra prema ljudima i ostalim stvorenjima. Primjer za to je dobročinstvo prema roditeljima, kao što Allah kaže u Kur’anu: „Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite…“ (El-Isra, 23.)
- Činjenje svih pozitivnih djela, vidljivih i nevidljivih. Ovo uključuje i djela koja se tiču odnosa čovjeka prema Allahu, poput namaza, posta i vjerovanja u Allaha.
Islam nas uči da čovjek prirodno prepoznaje dobro i zlo, jer mu je Allah usadio tu sposobnost. Međutim, okruženje, odgoj i društvene norme mogu utjecati na njegovu percepciju dobra i zla. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Svako dijete se rodi u stanju fitre (prirodne vjere u Allaha), a njegovi roditelji ga učine Jevrejom, kršćaninom ili vatropoklonikom.“ To znači da čovjek, ako se udalji od izvornog znanja i vodi se isključivo svojim društvenim okruženjem, može izgubiti ispravnu percepciju dobra i zla.
Šta mislite zašto se u kršćanstvu djeca krste?
Šta je grijeh?
Grijeh je ono što u srcu izaziva nelagodu i što čovjek ne voli da drugi saznaju o njemu.
Neki ljudi osjete unutrašnju tjeskobu kada učine nešto loše, dok drugi, ako predugo borave u grijehu, izgube taj osjećaj. Ibn Kajjim kaže: „Srce kada je čisto, osjeća težinu grijeha. Ali kada se prekriva slojevima grijeha, postaje tvrdo i ravnodušno.“
Abdullah ibn Mes’ud, r.a., rekao je: „Ono što vjernici smatraju dobrim, to je i kod Allaha dobro, a ono što oni smatraju ružnim, to je i kod Allaha ružno i prezreno.“
Narodna izreka kaže sljdeće: „Možeš pogriješiti u mjerenju, ali ne smiješ pogriješiti u mjeri.“ Ova izreka se može primijeniti i u vjerničkom životu. Vjernik može pogriješiti, ali on uviđa svoju grešku, na osnovu svojih principa, osjećaja, vrijednosti, i onda tu grešku kasnije ispravljai ne ponavalja. Ali ako ljudski principi, vrijednosti, stavovi, nisu ispravni onda on grešku uvidjeti neće i srljat će u propast.
Uzmimo primjer trgovca koji koristi ispravnu vagu, ali slučajno nešto pogrešno izmjeri, čim ponovo provjeri, može ispraviti grešku. Ali ako njegova vaga od početka nije tačna, onda nikada neće moći precizno odmjeriti, bez obzira koliko se trudio.
Hadis spominje da je grijeh ono što pritišće srce i izaziva unutrašnju dilemu. Međutim, može li se uvijek oslanjati na unutrašnje osjećaje u određivanju šta je halal a šta haram?
Islam ne dozvoljava da osjećaji budu jedini kriterij. Halal i haram se određuju na osnovu dokaza i argumenata, Kur’ana i sunneta, a ne samo na osnovu unutrašnjih osjećaja pojedinca. Allah kaže: “Ne slijedite strasti, jer će vas one odvesti s Allahovog puta.” (Sad, 26.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje objašnjava: “Nije dozvoljeno pojedincu da na osnovu vlastitog osjećaja proglašava nešto haramom ili halalom. Propis je u rukama šerijata, a ne ljudskih osjećaja.”
Ako učenjak ili muftija, koji je stručan u islamskom pravu, kaže da je nešto zabranjeno, onda pojedinac treba slijediti učenog, a ne svoje emocije, pa čak i onda kada mu emocije govore suprotno. Primjer za to je post osobe kojoj bi post ugrozio zdravlje – iako može osjećati nelagodu zbog prekidanja posta, vjerski propis mu naređuje da ga ne posti.
Ovaj hadis nas takođe uči da je zabranjeno javno činiti grijehe ili te grijehe iznositi u javnost nakon što nam ih je Allah prekrio. Poslanik a.s. je rekao: „Svim mojim sljedbenicima će biti oprošteno, osim onima koji javno ispoljavaju grijehe, a u javno ispoljavanje grijeha spada i to da čovjek učini grijeh noću, a zatim nakon što Allah pokrije tu njegovu sramotu, on, sutradan, priča ljudima kako je učinio to i to. Allah mu je bio sakrio grijeh, a onda je on sam potrgao Božiji zastor (kojim je bio pokriven njegov grijeh).”
Da li svakoj osobi možeš reći ‘Pitaj svoje srce’? Ovaj savjet vrijedi za bogobojazne, učene, inteligentne, osobe poput Vabisa. A što se tiče većine drugih, običnih ljudi, njima se ne kaže pitaj svoje srce, već: „Pitaj učenu osobu u čije znanje i čestitost imaš povjerenja. Radi i postupaj po njegovim odgovorima, pa makar ti tvoje srce govorilo drugačije, jer je Allah rekao: „Pitajte učene ako vi ne znate“
Imam Šafija kaže: “Kada želiš donijeti odluku, ne oslanjaj se samo na osjećaje, već potraži znanje od učenih i pouzdanih ljudi.”
Zaključak:
- Dobročinstvo je lijepo ponašanje i djela koja donose unutrašnji mir.
- Grijeh izaziva nemir u srcu, osim kod onih koji su izgubili osjećaj za ispravno i pogrešno.
- Ne može se uvijek oslanjati na osjećaje u određivanju ispravnosti djela, šerijatski izvori su konačni kriterij.
- Javni grijesi su ozbiljna opasnost, jer narušavaju moral društva.
- Savjet ‘pitaj svoje srce’ vrijedi samo za one koji su učeni i bogobojazni, dok ostali trebaju tražiti znanje od onih koji su za to kvalifikovani.
Ovi principi pomažu muslimanu da razvije ispravan moralni kompas, zasnovan na Kur’anu, sunnetu i unutrašnjem osjećaju koji je usklađen s tim izvorima.
Allahu učini nas od onih koji jasno razlikuju dobro od zla. Amin!!!