Ibn Mes’ud r.a. prenosi da je Poslanik a.s. rekao: „Krv muslimana dozvoljena je samo u tri slučaja: ako oženjen (udata) počini blud, ko ubije nevinu osobu i ako napusti svoju vjeru i izda svoju zajednicu.“
Na samom početku treba naglasiti da se u našoj državi ovaj hadis ne može primjenjivati, jer šerijatske kazne izvršava samo vlast, a nikako da to pojedinac radi po svom nahođenju.
Šerijatskom kaznom ubistva kažnjavaju se samo najveći grijesi, tako da ove tri stvari trebamo gledati u tom pravcu.
Blud
Brak je pola vjere, kako to naš Poslanik a.s. kaže. Poslanik a.s. nam u hadisu govori da smo dužni prema svojim supružnicima pokazati nježnost u svakom smislu. Poslanik a.s. nam govori da onaj ko ima odnos sa svojim zakonskim supružnikom da mu se to piše kao sadaka. Ali isto tako Poslanik a.s. nama kaže da ako bilo šta od gore navedenog uradimo izvan bračne zajednice, onda za to slijedi žestoka kazna, kako dunjalučka tako i ahiretska.
Allah dž.š. je rekao: “… i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.”
Blud kao što smo rekli spada u najveće grijehe, jer Poslanik a.s. kaže: Abdullah ibn Mes’ud r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a.s. bio upitan: “Koji je grijeh najveći kod Allaha?” Rekao je: “Da Allahu smatraš nekoga ravnim, a On te je stvorio!” Pa je upitan: “A zatim?” Odgovorio je: “Da ubiješ svoje dijete iz straha da ne jede zajedno s tobom!” Bi rečeno: “A zatim, nakon toga?” Odgovori: “Da počiniš blud sa suprugom svoga komšije!”
Imam Ahmed je rekao: “Ne znam da nakon bespravnog ubistva ima veći grijeh od bluda.”
Ko god da počini blud veliki je grijeh, ali blud koji počini starac ima posebnu težinu:
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Četiri osobe su mrske Allahu dž.š.: prodavac koji se mnogo kune pri prodaji, siromah koji se oholi, starac koji bludniči i nepravedni vladar!“
U drugom hadisu Poslanik a.s. kaže: „Allah dž.š., na Sudnjemu Danu, neće zboriti sa tri osobe, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, a kazniće ih bolnom patnjom: starac – bludničar, vladar – lažov i oholi siromah!“
Naši starci često počine blud nesvjesno, a neki čak to rade i svjesno. Kako činimo blud nesvjesno? Kod nas se često zna desiti da se penzioner i penzionerka sastave. I onda da ona ne bi gubila penziju stečenu od ranijeg supruga njih dvoje neće da se vjenčaju, tako da žive u vanbračnoj zajednici. I oni kažu mi u braku. Niko nije u braku dok ne sklopi brak onako kako je to Allah dž.š. propisao. Brak se mora zakonski ozvaničiti, a ne da samo kažemo, mi u braku. Ovakav zajednički život staraca je gori grijeh, nego vanbračna zajednica omladine koju mi toliko danas napadamo.
Takođe blud sa komšijom/komšinicom je blud koji ima posebnu težinu, jer Poslanik a.s. kaže:
„Da čovjek učini deset puta blud lakše je nego li da učini blud sa suprugom svoga komšije.“
Hafiz Ibnul Kajjim navodeći kategorije bludnika, kaže: „Bluda ima nekoliko vrsta, a sve gori od goreg. Blud sa neudatom ženom je težak grijeh, ali je još teži grijeh blud sa ženom koja ima muža. Još teže od toga je blud sa ženom koja ti je mahrem (majka, sestra, kćerka, tetka, pastorka itd.). Blud oženjenog je teži od bluda neoženjenog, blud starca gori je od bluda mladića, blud slobodnog čovjeka gori je od bluda čovjeka-roba, a blud alima i učenog veći je grijeh od bluda neukog običnog čovjeka.“
Kod nas se često zna desiti da mladi, a najčešće to rade momci i njihovi roditelji kažu: „Nema se ko oženiti. Sve cure pokvarene.“ Traži poštenu curu, a on prošao i Unu i Drinu. Još roditelji kažu: „Babin muškarčina!“ a za istu takvu curu kažu da je nečasna. Ovo nije pošteno i nije islamski. Islamsko pravilo je da svako traži supružnika naspram sebe, jer Allah dž.š. kaže: „Bludnik ne treba da se ženi osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba da bude poželjna osim bludniku il imnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima.“
Ubistvo
Sve što imamo jeste blagodati koju nam je Allah dao. A jedna od najvećih blagodati, jeste blagodat života. Pošto smo život dobili, a ne da smo to lično zaradili onda nemamo pravo da sa njim raspolažemo kako hoćemo. Život smo dužni čuvati i štititi najbolje što znamo. Pa se tako za samoubicu kaže da je počinio veliki grijeh. Postoje hadisi koji kažu da se samoubici ne klanja džanaza.
Kao što nemamo pravo uništavati/oduzeti svoj život, još manje imamo pravo uništavati/oduzeti tuđi život. Koliki je grijeh ubistvo najbolje nam pokazuje sljedeći kur’anski ajeti u kojim se kaže: “…Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao…”.
“Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti”.
Poslanik a.s. kaže: „Kada se dvojica muslimana sukobe sabljama i ubica i ubijeni će u vatru.“ Neko je upitao: „O Poslaniče, jasno nam je za ubicu, ali zašto ubijeni?“ Pa je rekao: „Zbog toga što se i on trudio da ubije svog protivnika.”
Takođe Poslanik a.s. kaže: „Kod Allaha je manja šteta da propadne ovaj svijet, nego da se ubije jedan musliman.”
Još jednom pogledajte ovaj posljednji hadis! Čitav svijet ne vrijedi jednog ljudskog života. A onda kod nas muslimana se desi da brat brata ubije zbog jednog hrastića, zbog jednog metra zemlje….O vjernici, bojte se Allaha. Jer, tako mi Allaha na onaj svijet nećemo ništa ponijeti sem naših dobrih i loših djela.
Otpadništvo
Allah dž.š. nam u Kur’anu kaže da u vjeru nema prisile. Tz. niko se ne smije tjerati da postane musliman, svako ima pravo izbora. Ali kada osoba napravi svoj izbor i odluči da postane musliman i izgovori kelime i šehadet, onda se ona mora vladati po pravilima islama. I onda takav čovjek podliježe šerijatskom kaznenom pravu, u slučaju greške (u neislamskoj državi ovo ne vrijedi), a na budućem svijetu Allah će to na Svoj način rješavati.
Allah dž.š. kaže: “A oni među vama koji od svoje vjere otpadnu i kao nevjernici umru, – njihova djela biće poništena i na ovom i na onom svijetu, i oni će stanovnici džehennema biti, u njemu će vječno ostati”
Kako se napušta vjera? Najočitiji primjer jeste da neko kaže ja više nisam musliman. Ali postoje i druge stvari koje nas izvode iz vjere, a koje mi često svjesno ili nesvjesno znamo uraditi:
- Nevjerovanje u imanske šarte. Npr. prispisivati Allahu druga, smatrati da u Kur’anu ima stavri koje nisu uredu, ili da ne postoje meleki, džennet, džehennem…
- Smatrati da je nešto halal, a ono je haram ili obrnuta. Npr. smatrati da alkohol nije zabranjen, ili da klanjati namaz nije naređeno…
- Psovati, ismijavati i omalovažavati Boga ili neke druge islamske svetinje poput Poslanika, Kur’ana, Kabe, islamske propise…
- Takođe trebali bi se čuvati riječi poput: Hajd niko se sa onog svijeta nije vratio! Njemu je sevap napiti se! Obožavam tog čovjeka! Ne slažem se sa tim ajetaom ili hadisom! Ma pusti šerijat to je bilo prije! Svi smo mi vjernici i vjerujemo u istog Boga!
- Praviti sihr i činiti sedždu prema nečemu za što imamo uvjerenje da pomaže ili šteti npr. mezarovi, turbeta, razni drugi predmeti….
Pored ova tri grijeha koja se u islamu kažnjavaju ubistvom, u nekim predajama se navodi da se ubistvom kažnjavaju i sljedeće osobe:
- Počinitelj homoseksualizma;
- Ko pravi sihire;
- Onaj ko napadne na nečiji život, imetak ili čast.
Još jednom napominjem da pravo na ubistvo ima samo vlast, u islamskoj državi, a nikako da pojedinac to radi samovoljno.
Molimo Allaha dž.š. da nas sačuva od svega onoga što će nas odvesti u vatru. Amin!!!