Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Allah, dž.š., kaže: „…ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini, kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši su im poslanici jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili.“ (El-Maide, 32.)
Danas je 14. februar 2025. gregorijanske godine, odnosno 15. ša’ban 1446. hidžretske godine.
Danas je trebalo biti drugačije. Trebalo je biti uobičajno. Trebala je biti sasvim druga hutba, hutba koju sam već bio i pripremio. Ali kako govoriti o uobičajnim temama kada su nam srca ranjena? Kada je naš grad, kada su naša sela, naše džamije i cijela zajednica zavijeni u bol i šok?
Kao što ste čuli, juče su u našoj zajednici ugašena dva života. Jedan čovjek, muž i otac, uzeo je sebi za pravo da bude sudija i dželat. Ubio je svoju suprugu. Ubio je svoje dijete. Rukama koje su trebale štititi, rukama koje su trebale maziti, rukama koje su trebale hraniti – on je ubio.
Ali, nažalost, ovo nije prva tragedija u našoj domovini. Nije prvi put da slušamo ovakve vijesti. Koliko puta smo već zanijemili? Koliko puta smo bili u bolu i šoku? Koliko puta smo rekli: “Nikada više”, a onda kada se sve to malo slegne nastavili po starom?
Zar nismo već čuli za žene koje su trpjele u tišini? Za djecu koja su odrastala u strahu? Za porodice koje su bile bojna polja umjesto utočišta? Zar nismo već previše puta rekli: “Allah zna šta je tu bilo”, a onda nastavili svojim putem kao da ništa nije ni bilo?
Braćo, koliko još tragedija je potrebno da bi se opametili? Koliko još žena? Koliko još djece? Koliko još života?
Braćo, znajmo da je najbolji poznavalac čovjeka njegov Stvoritelj. Shodno tome, Stvoritelj je dao zakon koji važi za stvorenja, a on u jednom svom dijelu glasi:
“O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene: slobodan za slobodnog, rob za roba, žena za ženu. A onome kome brat njegov nešto oprosti, neka se to lijepo ispoštuje i neka mu se naknada dostavi na lijep način. To je olakšanje i milost od vašeg Gospodara. A ko i poslije toga prevrši mjeru, njega bolna kazna čeka.” (El-Bekara, 178.)
Ali stvorenje odluči da se pravi pametnije od Stvoritelja, pa uvede svoje zakone, a Allahov zakon, Šerijat, proglasi zastarjelim, okrutnim i divljačkim. I onda, kada se desi ono što se dešava kad pravog zakona nema, kada nasilje, zločin, nepravda, nemoral, korupcija, bol, razočarenje… preplave društvo, to isto stvorenje počinje da se žali.
Allah Uzvišeni nam u Kur’anu kaže:
وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَىٰ
“A onaj ko okrene glavu od Moje Opomene, doista će imati tegoban život, i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti.” (Ta ha, 124.)
Ovo je odgovor na sve naše boli i razočarenja. Kada stvorenje napusti Allahov zakon, kada se okrene od Njegove upute, život mu postaje tegoban. On luta, izgubljen je, ne zna gdje je istina, ne zna šta je dobro, šta je zlo. Njegovo srce postaje tvrdo, njegova duša mračna, njegov um pomućen. Tada stvorenje zaboravi na riječi Poslanika, a.s.,:
“Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojim ženama.”
Braćo, ne nastaje ovakvo zlo preko noći. Niko se ne probudi jednog jutra i odluči da postane ubica. To su godine slomljenih vrijednosti, otrovanih odnosa, društvene nebrige, šutnje pred nepravdom….
Kako smo odgajali našu djecu? Jesmo li odgajali našu djecu da se boje Allaha, a ne Abdulaha? Jesmo li ih učili visoko moralnim vrijednostima? Jesmo li ih učili da brak nije bojno polje, nego smiraj? Jesmo li ih učili da je muškarac zaštitnik, a ne tlačitelj? Jesmo li ih učili da je žena amanet, a ne vlasništvo? Jesmo li ih učili da su djeca blagodat, a ne teret? Jesmo li ih učili da nasilje nije rješenje, već problem?
Možda bi bilo najpametnije da danas sa ovog mjesta ništa nisam ni govorio. Možda bi današanja šutnja bila veći i korisniji vaz od ovoga što rekoh, ali ipak odlučih drugačije, jer je vrijeme da se probudimo. Vrijeme je da prestanemo šutjeti pred nasiljem. Vrijeme je da odgajamo sinove koji će biti zaštitnici, a ne tlačitelji. Vrijeme je da odgajamao kćeri koje će biti časne, poštovane, hrabre i svjesne svoje vrijednosti.
Vrijeme je da gradimo porodice u kojima se problemi rješavaju razgovorom, a ne šakama. Vrijeme je da se vratimo Allahovom zakonu, jer samo u njemu je spas i pravda.
I na samom kraju želim da iskažem iskreno saučešće ožalošćenim, da ima Allah podari sabura, a ubijenim da oprosti grijehe i uvede ih u džennet. A svima nama da podari uputu i da se nikada i negdje ovo više ne dogodi. Amin!!!