Hvala Allahu, dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda, s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao: “Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 06. decembar 2024. gregorijanske godine, odnosno 05. džumadel uhra 1446. hidžretske godine.
Allah, dž.š., kaže:
وَذَكِّرْ فَإِنَّ الذِّكْرَىٰ تَنفَعُ الْمُؤْمِنِينَ
“A ti opominji, doista opomena koristi vjernicima.” (Ez-Zarijat, 55.)
Draga braćo, ove riječi Gospodara svjetova nas podsjećaju na važnost podsjećanja, predavanja, savjetovanja i upute. Svaka opomena, svako predavanje, svaka hutba, koju čujemo je prilika da preispitamo svoje postupke i vratimo se Allahu, Milostivom i Samilosnom.
Poslanik a.s. je rekao: “Primjer upute i znanja, s kojim me je Allah poslao, jeste kao primjer (obilne) kiše koja padne na zemlju (različite kvalitete). Dobra (plodna) vrsta zemlje primi vodu, te iz nje izraste bujna trava i bilje. Neplodna primi i zadrži vodu, pa Allah od nje dâ korist ljudima, te je oni piju, poje (stoku) i (zalijevaju) biljke. (Treća vrsta) jesu doline i ponori koji niti vodu zadržavaju, niti na njima trava raste. To je primjer onoga koji je podučen i upućen u spoznaju Allahove vjere i koji se okoristio onim s čime me je Allah poslao, pa ga je spoznao i (druge) podučavao, kao i primjer onoga koji zbog toga nije ni glavu podigao i nije prihvatio Allahovu uputu s kojom sam poslat.”
Ovaj primjer koji je Poslanik donio savršeno oslikava nas ljude i naš odnos prema vjeri, naš odnos prema predavanju, prema hutbi, prema savjetu kojeg čujemo. Jedni su poput plodne zemlje, čuju predavanje, hutbu, savjet, prihvate ga i pokušavaju što više to primijeniti u svom životu. Drugi čuju i zadrže znanje, prenose dalje, ali ga nažalost sami ne koriste ispravno. I na kraju, ima i onih čija srca ne prihvataju ništa, ti njima govorio ili ne govorio, isto je, oni su poput tvrdih i neplodnih predjela, na njih kiša padala ili ne padala isto je.
A gdje smo mi, draga braćo? Kojoj od ovih kategorija pripadamo, ja i ti? Da li je naše srce plodno tlo za Allahovu riječ, Poslanikovu riječ, savjet učenih? Prihvatamo li ono što se godinama govori, što se iznova i iznova opominje, ili smo poput tvrdog kamenja koje ne može ni kišu upiti niti plod dati?
Prisjetimo se Hudovog, a.s., naroda, koji je rekao svom poslaniku: “Nama je svejedno, savjetovao ti nas ili ne savjetovao.” (Eš-Šu’ara, 136.)
Hud, a.s., je svom narodu govorio iz srca, sa iskrenom željom da ih spasi propasti, ali su ga odbacili. Ignorisali su njegove riječi, rugali mu se i tvrdili da im njegovi savjeti ništa ne znače.
I kakav je bio njihov kraj? Allah ih je uništio vjetrom silovitim koji ih je sedam noći i osam dana bacao, ostavljajući ih mrtve kao iskorijenjene palme.
Draga braćo, zar neki od nas nisu slični Hudovom narodu kada kažu: “Čuo sam ovo već 100 puta, opet isto”? Zar nas ne podsjećaju njihove riječi na naše vlastite kada nekome ko opominje, savjetuje, kažemo: “Šta te briga, ja sebi ti sebi”? Zar nisu slični Hudovom narodu oni koji kada dođu na predavanje, na džumu, broje sekunde, jedva čekaju da idu, a kada sjede negdje u kafani ili drugom mjestu gdje se Allahovo ime ne spominje, gdje se često i grijeh radi, onda im ni sati ne znače ništa, ima vremena?
Draga braćo, među vama sam kao imam 13 godina. Za tih 13 godina, lično sam napisao i vama prenio 430 hutbi, stotine predavanja i internet tekstova. Veliki je to broj i trud, ali se onda okrenem i pogledam učinak svega toga i postanem žalostan, tužan, razočaran, jer vidim da mnogi i dalje ne slušaju. Ne slušaju Allahovu riječ, ne razmišljaju o porukama koje im se prenose.
Pitam se, koliko nam još opomena treba? Koliko hutbi, predavanja i upozorenja trebamo čuti da bi se probudili? Koliko nam hutbi, predavanja, još treba da bi shvatili da su kladionice, alkohol, droga, blud… stvari koje uništavaju nas, naše porodice, našu zajednicu? Koliko puta je još potrebno da kažem da kada se uđe u džamiju, kada se uči Kur’an, kada je vrijeme hutbe, nema nikakve priče? Koliko je puta još potrebno da kažem da se ne smije prije imama niti jedna namaska radnja obaviti, da se čelo i nos na zemlju moraju spustiti prilikom činjenja sedžde, da se saf mora popuniti, tako što ćemo prisloniti rame uz rame… Šta je potrebno da uradim kako bi naša džamija na dnevnim namazima bila punija? Ljudi, pa nas u Vukovijama ima oko 3000, a u džamiji na dnevnim namazima nas bude od 10-20! Zar to nije sramota!?
Draga braćo zapitajmo se, ako nas ne dotiče Allahova riječ, šta će nas dotaknuti? Ako ne slušamo danas, hoće li nam biti dozvoljeno da čujemo sutra? Šta čekamo – da nas pogodi Allahova kazna, kao što je Hudov narod pogodila ili da ne daj Bože izgubimo ono što najviše volimo?
Draga braćo, vjera je dar, a opomena milost. Nemojte biti među onima čije srce ne može prihvatiti Allahovu uputu. Nemojte biti od onih kojima se negdje žuri kada slušaju Allahovu riječ i opomenu, jer jedna mudrost kaže: “Zaljubljenom nikada ne dosadi priča o ljubavi, kao što ni vjerniku ne dosadi govor o vjeri.” Budimo vjernici! Budimo ljudi! Budimo poput plodne zemlje koja prima kišu, daje plodove i koristi i sebi i drugima! Vrijeme je da se probudimo, da poslušamo i da djelujemo.
Molim Allaha da nam podari srca koja će biti otvorena za Njegovu riječ, da nas uputi i učini od onih koji čuju, razumiju i slijede istinu. Amin!!!