Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve dobre Allahove robove.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik a.s. je rekao: “Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Danas je 15. novembar 2024. gregorijanske godine, odnosno 13. džumadel ula 1446. hidžretske godine.
Kasim Tatić profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu kaže: ”Ja sam pitao studente zašto vi mrzite politiku? Pa kažu, kradu, korupcija, ovo-ono. Vi ne volite krađu? Ne volimo. Jeste li vi ukrali išta? Đe bi mi, Bože sačuvaj. Koliko vas se šveralo (tj. nije platilo kartu) u tramvaju jutros? Diže njih jedno 15 ruku. Ali, ide komentar za koji ja znam da će doći: Profesore, to je markica i osamdeset feninga. E, tu sam te čekao! Toliko si mogao ukrasti, vjerujući da te niko neće vidjeti. Ti nisi protiv krađe, ti si samo ogorčen što nisi u poziciji da ukradeš pet milijardi, a da te niko ne ganja.”
Draga braćo, ista pitanja kada bi postavio danas nama vjerovatno bi odgovori bili isti, a 99% nas, danas prisutnih ovdje u džamiji na džumi, smo na neki način učestvovali u korupciji (pokušali ili podmitili doktora, policajca, profesora, nekog uticajnog čovjeka…), krađi ili nepravdi.
Koliko nas se prilikom ostvarivanja ovodunjalučkih interesa okrenulo oko sebe i zapitalo se da li je mom komšiji preče da taj interes ostvari nego meni? Vjerovatno je odgovor na ovo pitanje veoma, veoma, rijedak, počevši od mene, pa onda i preko svih vas ovdje prisutnih.
A ne valja tako! Zaista ne valja tako!
Jer ranije generacije muslimana, generacije koje su zabilježile procvat islama i svojih zajednica, nisu bile tako korumpirane i sebične. Historija je zabilježila mnogo slučajeva u kojima jedan musliman više brine i voli svom bratu muslimanu nego samom sebi. Pa se tako prenosi da poslije velike bitke na Jermuku, gdje su muslimani vodili borbu protiv bizantijske vojske, Huzejfe El-Adevi je krenuo tražiti svog ranjenog amidžića. Ponio je malo vode da ga napoji, ako ga pronađe živog. Kada ga je našao, amidžić mu je dao znak da bi pio vode, ali tada su čuli drugog ranjenika koji je zatražio vode. Nesebično, amidžić dade znak Huzejfi da odnese vodu tom drugom ranjeniku, Hašimu ibnu Asu. Dok je Huzejfe prilazio Hašimu, začuo je trećeg ranjenika kako zapomaže, i Hašim mu pokazuje da prvo njemu odnese vode. Huzejfe prilazi trećem ranjeniku, ali je on već bio izdahnuo. Vraća se Hašimu, ali i on je preselio. Potom se vrati svom amidžiću, ali ni on više nije bio živ.
Zbog ovakvih i niza drugih moralnih osobina ova generacija je porazila veliku Bizantiju, Perziju…i došli do takvog stupnja blagostanja da se tražilo kome da se da zekat i sedaka, a niko se ne bi javio.
Vjerovatno će neki sada reći: „Eh, to su ashabi. Ne možemo mi biti ni bribližno kao oni.“ Naravno da možemo, samo trebamo raditi na sebi, a dokaz za to je i sljedeći slučaj koji se nije desio u vremenu ashaba Poslanika a.s., već u našem vremenu. Naime, moja dva prijatelja iz medrese i sa fakulteta, inače zlatni studenti, nakon što se raspisao konkurs za profesora u Gazi Husrev begovoj medresi, su se prijavili. I nakon zasijedanja komisije njih dvojica su ušli u najuži izbor. A nisu znali jedan za drugog. Ostao je samo još interviju. Komisija je pozvala prvo jednog, i rekla mu: „Ti i tvoj prijatelj…ste ušli u uži izbor. Šta misliš, ko zalužuje prije ovaj posao?“ On je rekao: „Daj posao mom prijatelju…..jer je on dijete bez oca, on je oženjen, on je zlatni student…a ja sam sam, njemu je više potreban ovaj posao.“ Nakon toga su pozvali ovog drugog i upitali ga isto kao i prvog, a on reče: „Dajte posao njemu, jer ja hvala Bogu imam, a njegov otac ne radi on je u težoj situaciji.“ Svi su bili zadivljeni njihovim odgovorima. Nakon toga komisija je primila ovog siromašnijeg, a ovaj oženjeni je nedugo nakon toga dobio posao profesora na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Danas su obojica izuzeno uspiješni u svom poslu i na visokim su pozicijama.
Draga braćo, da li bismo mi postupili kao ovi ranjeni ashabi ili kao ova dva moja prijatelja, da se kojim slučajem nađemo na njihovom mjestu ili bi rekli ma daj ti meni, a ne k se on snađe?
A ne valja tako! Zaista ne valja tako, jer je Poslanik a.s. rekao: “Niko od vas neće istinski vjerovati, dok svom bratu ne bude želio ono što želi sebi.”
A veliki islamski učenjak Ibn Kajjim je rekao: „Kada uzimaš pune ti se ruke, a kada daješ puni ti se srce.“
Draga braćo! Prije nego li optužimo drugog, pogledajmo sebe. Prije nego li počnemo, mijenjati drugog promijenimo sebe. Umjesto da samo mislimo na sebe, pomislimo i na svog komšiju, svog prijatelja, svog brata muslimana, jer samo tako možemo imati i pune ruke i puno srce, a ne ko danas, nikad više u džepu, a nikad manje u srcu.
Allah Uzvišeni nam kaže u Kur’anu:
إِنَّ اللَّهَ لَا يُغَيِّرُ مَا بِقَوْمٍ حَتَّىٰ يُغَيِّرُوا مَا بِأَنفُسِهِمْ
“Allah, zaista, ne mijenja stanje jednog naroda dok oni sami sebe ne promijene.” (Kur’an, sura Er-Ra’d, 11)
Molim Allaha da nam podari snagu da slijedimo stope Poslanikovih ashaba, da u sebi razvijemo osjećaj zajedništva, ljubavi i suosjećanja prema drugima. Amin!!!