Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Poslanik, a.s., je rekao: “Nema tog čovjeka koji se u petak okupa i što bolje očisti, i namiriše se uljanim ili kakvim drugim mirisom koji se nađe u kući, te tako, ne razdvajajući bilo koga, ode u džamiju, klanja ono što mu je propisano i pažljivo sasluša ono što imam govori, a da mu Allah od te do sljedeće džume neće oprostiti, ukoliko ne počini neki od velikih grijeha.”
Ove riječi našeg Poslanika i miljenika Muhammeda, a.s., sam počeo svake hutbe citirati od 14. juna 2024. gdoine, sa ciljem da nas potakne da prije polaska u džamiju povedemo računa o higijeni svog tijela i svoje odjeće, kako bi svima nama bio ljepši i ugodniji boravak u džamiji. Ali bez obzira na svo to ponavljanje i danas 25. oktobra 2024. gregorijanske godine, odnosno 22. rebiul ahira 1446. hidžretske godine, možemo primijetiti da pojedinci među nama i dalje u džamiju dolaze prljavih čarapa, sa plastom sijena na sebi i smrdljivog tijela i odjeće. Žalosno.
Braćo, povedimo računa o sebi i o svom dostojanstvu, ako ne zbog nas samih onda zbog naših bližnjih, zbog naše djece. Da se djeca ne smiju tvom unuku ili sinu i kažu mu: „Djed (babo) ti smrdljiv i prljav dolazi u džamiju.“
Isto što djeca neki dan u meni u mektebu, dok sam ih učio islamskom pozdravu selamu, dok sam ih učio da moraju poštovati starije, a jedan od načina poštovanje jeste da im se nazove selam kada ih vide, kažu: „Zašto hodža da im nazivamo selam kada oni nama neće da odgovore ili mi nazovemo selam oni kažu: ‘Merhaba’?
Ovo su bili oni najmlađi polaznici mekteba. A starijim sam pričao o ponašanju u džamiji, za vrijeme džume namaza, na dženazi… i oni mi rekoše: „Hodža pa mi na spratu, neki dan kada te boljelo grlo, ništa nismo čuli od…(pa su naveli imena nekoliko vas straijih), jer su cijelo vrijeme pričali.“
I kada su mi sve to rekli malo sam stao i razmislio, ko to najčešće ne poštuje džamijska pravila, ko to najčešće priča u džamiji, za vrijeme džume namaza, dženaze namaza… ko se najčešće opominje, i shvatim da najčešće opominjem hodže (pričaju na dženazi), hadžije i starije. Vjerujete da se nisam mogao sjetiti kada sam pred džumu, za vrijeme džume, dženaze, opomenuo nekoga mlađeg.
Umjesto da ovi prvi, stariji, učeniji, budu primjer ovim drugim, mlađim, kod nas suprotno. Žalosno.
Ali nije uvijek tako bilo! Ovi stariji se vjerovatno sjećaju svojih predaka, o kojima pričaju u havlospijevima u svakom pogledu, o kojima su pisali, jer su bili ponosni na njih.
Danas vam donosim citate iz knjige “Bosanski muhadžiri i njihovo naslijeđe” autora Hasana Čengića, koji opisuje ponašanje naših predaka prema mladima i džamiji:
“Bosanski muslimani, naši preci, uvijek su džamiju smatrali ne samo mjestom vjerskog obreda, već i centrom zajednice, obrazovanja i odgoja. U njihovom životu džamija nije bila samo prostor za obavljanje namaza, već i za odgajanje budućih generacija. Mladima su u džamiji pružali primjer kako se živjeti islamom, kako biti odgovoran član zajednice. Stariji su često sjedili u džamiji, učeći omladinu Kur’anu, hadisima i islamskoj etici, ne dopuštajući nikakvo ponašanje koje bi moglo narušiti poštovanje tog svetog prostora. Poštovanje starijih, pažljivo slušanje i mudrost koju su nosili, bila su osnovna načela njihovog ponašanja u džamiji. Mladima je bila dužnost pokazati poštovanje i učenost prema svojim precima i njihovom naslijeđu, jer su znali da je to temelj njihove identitetske i vjerske snage.”
Kao i citat iz knjige “Bosanski muslimani: Tradicija, identitet i modernizacija” autora Mustafe Spahića, koji govori o tome kako su se naši preci ponašali na ulicama, u svakodnevnom životu, uključujući i odnos prema mladima, on kaže:
“Naše bosanske porodice, a naročito stariji, uvijek su nosili na sebi odgovornost da svojim ponašanjem budu primjer mladima, čak i na ulici. U vremenu kada su džamije bile centar vjerskog i društvenog života, van džamije, na ulici, u trgovini, na pijaci, ponašanje naših predaka bilo je odraz njihove unutrašnje discipline i poštovanja prema Allahu i zajednici. Na ulici su se ponašali s velikim poštovanjem i smirenošću. Mladima su često savjetovali da čuvaju čast, da govore mirno i sa strpljenjem, te da u svakom trenutku budu dostojni svog naslijeđa. Nisu tolerirali galamu, nepristojne razgovore ili bilo koji oblik ponašanja koji bi mogao narušiti ugled zajednice. Stariji su se trudili biti uzor u svakom segmentu života, shvatajući da su svojim ponašanjem na ulici i u javnosti odraz cijele zajednice i onoga što ona predstavlja.”
Draga moja braćo, ako ja kao efendija, ako ti kao hadžija, kao djed, kao babo, ne budemo djeci odgovarali na njihove selame, onako kako je to propisano, ako budemo pred njima dopuštali da nas neko opominje u džamiji ili dženazi zbog nedoličnog ponašanja ili higijene, kakvu to mi njima poruku šaljemo? Šta mislite da li će oni o nama, kada nas ne bude, lijepo i ponosno pričati i pisati svojim unucima, kao što mi pričamo i pišemo o svojim? Vjerovatno, ne!
Zbog toga draga braćo moja, potrudimo se da budemo primjer lijepog ponašanja svojoj djeci i unucima, kako na ulici tako i u džamiji. Da džamije ponovo budu mjesto odgoja, a ulice mjesta poštovanja i mira. Da dženaze budu mjesto dijeljenja tuge i upućivanja dove, a ne mjesto sijela. Da stariji budu pravi uzori, a mlađi da uče od nas kako da budu dostojanstveni muslimani.
Sve ove kritike se odnose na neodgovorne pojedince, a pouka i poruka mora da koristi svima nama.
Molimo Allaha dž.š. da nas uputi na pravi put, da nas učini dobrim primjerom našoj djeci i da budemo ponos naših potomaka, baš kao što su naši preci bili ponos nama. Amin!!!