Od Ebu Hurejre, Abdurrahman ibn Sahr r.a. se prenosi da je rekao: “Čuo sam Allahovog poslanika a.s. da je rekao: ‘Ono što sam vam zabranio klonite ga se, a ono što sam vam naredio uradite koliko možete. Jer, zaista su uništeni oni koji su bili prije vas zbog previše zapitkivanja i razilaženjem sa svojim vjerovjesnicima.’”
Riječi Poslanika a.s.: „Ono što sam vam zabranio klonite ga se, a ono što sam vam naredio uradite koliko možete…“
Zašto je Poslanik a.s. ovdje prvo spomenuo zabranu, pa tek onda naredbu?
Zbog toga što je prema mišljenju nekih islamskih učenjaka preče da se klonimo grijeha, nego da uradimo nešto što je sevap. Kod zabrane nema nikakve druge mogućnosti sem da se ne uradi, dok je naredba uslovljena mogućnošću da se uradi.
Npr. zabranjeno je počiniti blud. I nakon ove zabrane nema, ako… Blud je zabranjen i tačka.
Dok je npr. naređeno uzeti abdest, kada želimo da klanjamo. Ali čovjek koji je bolestan, pa mu voda šteti zdravlju on neće abdest uzeti, nego će uzeti tejemum.
Zbog toga su naši dobri prethodnici rekli: „Djela dobročinstva i čestitosti mogu činiti i dobri i pokvareni, ali grijeha se klone samo iskreni.“
Ibn Omer r.a. je rekao: „Bolje je lopova odvratiti od harama nego udijeliti 100.000 dinara na Allahovom putu.“
Naš narod često zloupotrebljava ovaj dio hadisa u kome se kaže: „…uradite koliko možete…“, pa se tako često zna desiti da mi olahko sebi kažemo da nismo u mogućnosti nešto uraditi, pokušavajući tako uraditi nešto što je lakše.
Npr. Evo u našoj džamiji je čitav red onih koji klanjaju na stolici. I uredu je, jer se kaže ko ne može klanjati stojeći, može sjedeći, ko ne može sjedeći, može ležeći. Ali pitam se kako isti ti koji klanjaju na stolici mogu raditi niz drugih teških poslova, počevši od kuće do njive; mogu čak i u kolu igrati, a kada dođu u džamiju ne mogu nekoliko rekata stojeći klanjati? Uredu oni najbolje znaju, ali neka znaju da Allaha ne mogu prevariti. Namaz se ne može klanjati sjedeći, ako osjećaš male bolove prilikom klanjanja stojeći. On se tek može klanjati sjedeći kad nema šanse da klanjaš stojeći, il’ ti je bolest takva da će klanjanje u tom stanju pogoršati bolest.
Dalje Poslanik a.s. u hadisu kaže: „…Jer, zaista su uništeni oni koji su bili prije vas zbog previše zapitkivanja i razilaženjem sa svojim vjerovjesnicima.’”
Ovdje nas Poslanik a.s. podsjeća na prošle narode, pa nam se indirektno ukazuje da čitamo historiju, kako bi izvukli pouku iz nje i ne ponovili iste greške ranijih naroda, ili kako bi radili dobro koje su oni radili. Kada bih se ja pitao, ali se ja hvala Bogu ne pitam, „običan narod“ bi, pored Kur’ana i hadisa (Rijadus salihin isl.), čitao samo djela historije i lijepog ponašanja, dok bi ulemi ostavio da se bavi ostalim granama islama i da samo u kratkim jasnim crtama to narodu predoči, kao što je to urađeno kod nas kroz Ilmihal.
Kada se običan narod počne baviti teškim islamskim temama, onda to dvodi do rasprave među narodom, rasprava dovodi do razjedinjenosti srca, a onda među braćom nastaje mržnja, prezir, neprijateljstva. A tome sve više svjedočimo u našim džematima.
Upitan je imam Ahmed: „Koga ćemo pitati nakon tvoje smrti?“ Odgovorio je: „Abdullaha El Vereku.“ Ljudi mu rekoše: „On nije čovjek obimnog znanja!“ Tada imam Ahmed reče: „To je zaista dobar čovjek, samo neko poput njega može poznavati pravu stvar.“
Danas postoje ljudi koji su pročitali i zapamtili tomove i tomove islamskih knjiga. Znaju na hiljade hadisa, znaju Kur’an napamet, ali oni ne poznaju pravu stvar. Ne poznaju suštinu, a suština je kloni se onoga što je zabranjeno, radi koliko možeš ono što je naređeno, i budi insan.
Danas većina nema ovog insanluka, iako imaju ogromno znanje. Dok su naši djedovi i nene bili skromnog znanja, ali su imali insanluk, imali su pravu stvar.
Kažu da je nekada u nekom selu neki učenjak najavio predavanje pod nazivom „100 dokaza da postoji Bog.“ I kada je došao dan predavanja, ljudi su krenuli prema džamiji. I jedan od tih ljudi je vidio usput neku nenu kako nešto radi i reče joj: „Hajmo neno na predavanje. Učenjak drži predavanje o 100 dokaza da postoji Bog.“ A nena mu reče: „Samo ti idi. Ja imam samo jedan dokaz da postoji Bog i meni je dovoljno. A on je imao 100 sumnji u postojanje Boga, zbog toga ima i 100 dokaza.“
Naši prethodnici nisu previše zapitkivali, kao mi danas, jer su oni vjerovali svojim vjerskim vođama. Naši prethodnici nisu previše zapitkivali, kao mi danas, jer su oni vjerovatno dobro znali i razumili i ovaj hadis u kome se kaže: „..Jer, zaista su uništeni oni koji su bili prije vas zbog previše zapitkivanja i razilaženjem sa svojim vjerovjesnicima.’”, a i ajet u kome Allah dž.š. kaže: „O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti, ako vam se objasni…“
Ali ni ovo se ne treba shvatiti bukvalno, pa ništa ne pitati, i samo raditi po svome. Pitati treba, ali se pri postavljanju pitanja treba držati pravila postavljanja pitanja.
- Kada čovjek želi postaviti neko pitanje, on mora voditi računa o mjestu i vremenu postavljanja pitanja. Što znači da je neispravno pitati u svako vrijeme i na svakom mjestu. Naši dobri prethodnici su znali čekat godinama pravi trenutak kako bi postavili pitanje svojim učiteljima, pa se tako prenosi da je Imam Ahmed b. Hanbel rekao: “Družio sam se četiri godine sa Hušejmom b. Beširom, a, iz poštovanja prema njemu, postavio sam mu samo dva pitanja.”
- Pitanje se postavlja onome ko ima najviše znanja, i kome se vjeruje, a ne neznalicama. Jer pogrešna osoba znači pogrešan odgovor, a pogrešan odgovor nekad nas može glave koštati. Ibn Abbas r.a. kazuje da je neki ashab teško ranjen u bitki i da je te iste večeri polucirao u snu. Upitao je svoje saborce šta će učiniti, a oni su mu rekli da se treba okupati, što je on i učinio, pa je umro od posljedica kupanja. Kada je za to čuo Poslanik a.s. rekao je: “Ubiše ga, Allah ih ubio! Zašto nisu pitali ako nisu znali, lijek za neznanje nalazi se u pitanju.”
- Ono što je u našem narodu veoma česta pojava u vezi postavljanja pitanja, a što su islamski učenjaci jednoglasno osudili jeste postavljanje istog pitanja dvjema različitim osobama, sa ciljem dobijanja odgovora koji će njima najviše odgovarati. Pa se tako često nađem u situaciji da me neko nešto pita, a kada mu dam odgovor on kaže: “Kako to onaj hodža (ili taj i taj) kažu drugačije?” Znajte da je ovakav način postavljanja pitanja odraz nekulture onoga koji postavlja pitanje i nepoštivanje onoga kome se postavlja pitanje. Ako ne vjerujemo određenoj osobi i ako nećemo postupiti po njenom odgovoru zašto joj postavljati pitanje? Ako smo već dobili odgovor na određeno pitanje zašto tražiti drugi odgovor?
- U našem narodu postoji izreka koja kaže: “Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.” Isto tako kada čovjek postavi pitanje na najljepši mogući način njemu se otvaraju sva vrata. Imam Munavi kaže: “Lijepo postavljeno pitanje pola je znanja, jer kada učenik postavi pitanje poštujući etički kodeks, dobije detaljno pojašnjenje i potpun odgovor, tako da će imati koristi od odgovora.”
- Čovjek kada postavlja pitanje to treba uraditi lijepo i ponizno, a ne grubo i oholo. Sin halife Mehdija upitao je Šerika u vezi s nekim hadisom, ali se Šerik nije osvrtao na njegovo pitanje. Neko ga upita: “Želiš li time poniziti halifinog sina?” “Ne želim, ali učeni ljudi ne smiju upropaštavati znanje koje im je dato”, odgovorio je Šerik. Tada je halifin sin, shvativši da nije postupio onako kako se treba ponašati učenik, pao na koljena pred Šerikom i ponovio isto pitanje. Šerik reče: “Tako se stječe nauka.”
- Nikada ne postavljati pitanje dok neko govori. Husejn b. Alija b. Ebu Talib je rekao svom sinu: “Sinko moj, kada budeš u društvu učenih ljudi, pažljivo slušaj i ne prekidaj nikoga kada govori, makar njegov govor potrajao.”
- Takođe zabranjeno je postavljati pitanja o onome što nas se ne tiče, i što bi moglo donijeti neprijatnosti. Poslanik a.s. kaže:”Poštedite me (pitanja) koja sam izostavio radi vas, jer je one prije vas samo upropastilo mnogobrojno postavljanje pitanja i razmimoilaženje sa njihovim vjerovjesnicima.” Također, u vjerodostojnom se hadisu kaže: “Uzvišeni Allah je propisao dužnosti (farz), pa ih ne zapostavljajte; odredio je granice, pa ih ne prekoračujte; zabranio je neke stvari, pa to ne omalovažavajte; i neke stvari je prešutio iz milosti prema vama, ne iz zaborava, pa ne pitajte o njima.”
- Pitanja postavljati isključivo radi saznavanja, a ne kako bi se raspravljali sa nekim, ili utvrđivali nivo njegovog znanja, jer je Poslanik a.s. rekao: “Onoga ko bude stjecao znanje da bi se raspravljao s učenim ili maloumnim ili da bi privukao pažnju na sebe, Allah će baciti u džehennem.”
Ovo su neki od osnovnih propisa islama prilikom postavljanja pitanja. Za nadati se da ćemo primijeniti barem dio ovoga i na taj način olakšali i uljepšali život kako sebi tako i onima oko nas.
Allahu, olakšaj, a ne otežaj. Allahu, molimo Te, svaki posao završi sa dobrim. Amin!!!