Abdullaha b. Omera b. el-Hattaba r.a. prenosi se da je rekao: „Čuo sam Allahova Poslanika a.s. kako kaže: ‘Islam je izgrađen na pet (stubova): svjedočenju da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, uspostavljanju namaza, davanju zekata, hodočašću Kabe i postu mjeseca ramazana.“
Naš narod kaže: „Nije bitno šta je rekao, nego ko je rekao!“
Ova izreka je veoma bitna u hadiskoj nauci. Pa ćemo zbog toga prije nego bilo šta kažemo o gore navedenom hadisu reći nekoliko riječi o njegovom prenosiocu.
Abdullah ibn Omer je bio sin Omera ibn el Hataba. To je ashab koji je nadosljednije slijedio Poslanika a.s. On je često obilazio mjesta koja je obilazio Poslanik a.s. samo iz razloga što je to radio Poslanik a.s. Često je Abdullah obilazio jedno stablo i tu sjedio, kako bi ga čuvao da ga ne psojeku i kako bi tu sjedio, jer je pod tim stablom sjedio Allahov Poslanik a.s. Jedne prilike išao je Abdullah sa karavnom, pa se sagnuo i onda uspravio (na jahalici). Pa ga upitaše: „Zašto si se sageo, a nema tu ništa?“ Kaže Abdullah: „Sada nema, al je bilo tu drvo, pa je Poslanik a.s. prolazio i bila je grana pa se sageo, pa sam se i ja zato sada sageo što se Poslanik a.s. sageo.“ Jedne prilike je Abdullah ustao i izeltio iz džamije, pa je opet uletio. Pitaju ga: „Zašto?“ Kaže: „Ne znam, ali znam da je Poslanik a.s. ovako uradio, pa sam i ja.“ Ali isti taj Abdullah, koji je toliko volio i slijedio Poslanika a.s. kaže: „Kada bi znao da mi je samo jedna sedžda primljena, imao bih se čemu nadati.“
Gdje smo mi, a gdje je Abdullah?
„Islam je izgrađen na pet (stubova)“ je pojašnjenje veličine i bitnosti ovih pet stvari. U ovome se islamski šarti porede sa stvarnom građevinom, pa kao što stvarna građevina ne opstaje, osim na svojim stubovima, tako isto islam opstaje i gradi se na ovih pet stvari.
Ovaj hadis je suština nešeg identiteta. Suština naše vjere. Pa ako želimo da se preispitamo gdje smo sa vjerom, onda preispitajmo ovih pet stavri. Ako ih ima pet, onda je naša zgrada stabilna čvrsta, ako neki od stubova fali, onda je to već rizik da se zgrada ne sruši, jer je nestabilna, a ako nema ni jednog onda je to znak da je naša zgrada, zvana islam, pala.
Ono što mi često radimo jeste da zapostavljamo bitne stavri, radeći ono što je manje bitno. Znajte da će nas Allah pitati samo za ono što nam je strogo naredio, a ostalo, ako bude dobro bit će nam to veliki plus. Npr. ljudi dođu na bajram namaz, ali ne klanjaju sabah namaz: dođu na tewhid u džamiju, ali ne dođu na džumu namaz; odu na mevlud, ali ne klanjaju namaz; daju sadaku, ali ne daju zekat….
Ovaj hadis dolazi nakon Džibrlovog hadisa kao pojašnjenje i potvrda onog što je već rečeno.
ŠEHADET:
Šehadet jeste svjedočenje, potvrđivanje. Svjedočimo da je samo Allah Bog i da je Muhammed a.s. Božiji rob i poslanik.
Mi izgovarnjem kelime šehadeta želimo reći da ćemo taj kelime i šehadet živjeti u svojim životima. Želimo reći: „Dajem obećanje da ću raditi ono što je Allah naredio, kloniti se onoga što je On zabranio, i da ću slijediti sunnet poslanika Muhammeda a.s.“
Kelime i šehadet je ključ islama. Onaj ko želi da postane musliman prvo što treba uraditi jeste izgovoriti kelime i šehadet. Kelime i šehadet je ključ dženneta. Onaj ko makar jednom u svom životu iskreno izgovorii kelime i šehadet i umre sa tim uvjerenjem ući će u džennet.
Poslanik a.s. jedne prilike reče ashabima: „Imal’ koji garib među vama (tj. kitabija)? Rekosmo: „Ne, Allahov poslaniče.“ Naredi da se pozatvaraju vrata, pa reče: „Podignite ruke svoje, i recite La ilahe illallah!“ Podigosmo ruke na trenutak, pa Poslanik a.s. spusti ruku, pa reče: „Elhamdulillah; Allahu moj, poslao si me s ovom riječju, i naredio si mi je, i zbog nje si mi obećao Džennet, a Ti obećanje Svoje ne kršiš; reče: veselite se, Allah vam je oprostio grijehe!“
Jedna izreka kaže: „Lakše je bunar iglom iskopati, nego odgojiti jednog insana.“
Džamije su mjesto odgoja. Cilj sve ove priče, cilj, ovog okupljanja ovdje, cilj ovih hadisa i ajeta jeste da nas odgoje ko insane i muslimane. Zato čovjek kojeg je odgojila džamija i mekteb, njemu u glavi uvijek odzvanjaju riječi: „Ne sramoti msulimane!“
On je u svakoj situaciji svjestan da je musliman, da nosi šehadet i zbog toga pazi na svoj jezik i svoja djela.
NAMAZ:
Veliki broj hadisa upućuje da izostavljanje namaza znači napuštanje islama.
Poslanik a.s. kaže: „Između čovjeka i kufra (nevjerstva) i širka jeste ostavljanje namaza.“
„Namaz je temelj, glavni stub vjere, ko ga čuva, čuva vjeru, a ko ga ostavlja, ruši vjeru“
Iz hadisa se razumije da je namaz oslonac bez kojeg je nemoguće podići šator islama, pa ako stub padne pao je i šator.
Ono što ovdje posebno želim nagalsiti jeste izostavljanje džumme namaza.
U hadisu se kaže: “Ko, neopravdano, tri put zaredom, propusti džumu namaz, Allah će mu zapečatiti srce!”
Jedino kada je u islamu haram raditi jeste u vrijeme džume namaza, osim ako je to nužni posao.
Zato ako smo pravi muslimani, ako smo muslimani da želimo svom bratu kao i sebi, onda pozovimo svog komšiju u džamiju na namaz, a posebno na džumu namaz, jer će na džumi mozda nešto čuti što će promijeniti njegov život.
Ali kada pozivamo ljude dobru nemojmo ih puzivati grubo, nemojmo odmah prijetiti Allahovom kaznom, pokušajmo ih pozvati na lijep način. Spomenimo njegove lijepe osobine, nahvalimo ga prvo, pa mu tek onda spomenimo ono što mu nedostaje tj. namaz u ovom slučaju.
Allah dž.š. kaže: „Samo Allahovom mološću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se od tebe. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s’ njima! A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega!“
U hadisu se kaže uspostaviti namaz. Šta to znači? Da li je svaki klanjač ujedno i onaj koji namaz uspostavlja? Ne! Namaz uspostavljaju oni koji pored toga što namaz obavljaju oni se o mjestu namaza brinu, u našem slučaju džamiji. Koji od svojih usta i porodice odvajaju da bi se namaz u toj džamiji mogao klanjati. Koji grade, čiste i održavaju džamiju. Oni su na puno većem stepenu, od onoga koji namaz samo klanja.
ZEKAT
Zekat je izdvajanje određenog dijela imovine, koja dostiže vrijednost nisaba, od strane imućne osobe. Zekat je naređen je Kur’anom, a detaljno objašnjen u hadisima Poslanika a.s.
Zašto je danas toliko sirotinje? Zato što bogataši ne daju zekat. Allah je dao u imetku imućnih onoliko koliko je potrebno siromašnim za osnovne životne potrebe. Pa kada bogataši budu škrtarili siromasi će gladovati, i to će biti razlog da Allahova srdžba padne na njih.
Mi često postavljamo pitanje kome dati zekat?
Onaj ko je dio džemata kako mu kaže džemat tj. u bejtul mal. Davanjem zekata u bejtul mal mi slijedimo Poslanika a.s. i Ebu Bekra, jer su oni tako sakupljali zekat.
Da li se iz bejtul mala to troši u prave svrhe? Naši nadređeni kžu da da i to je nama dovoljno. Oni će biti pitani gdje su naš zekat raspodijelili, a nama će zekat biti kabul, jer smo slijedili naše nadređene, a tako nam i Kur’an poručuje.
Dijeli zekat i tako pokaži Allahudž.š. zahvalnost što si od onih koji dijele, a ne od onih koji primaju.
Aiša r.a. kada bi željela da da sadaku ona bi namirsala onaj dinar, novčić. Pa kada su je pitali zašto ona je odgovorila zbog toga što to prije stigne do Allaha, nego do siromaha.
HADŽDŽ
Poslanik a.s. kaže: “Ko bude imao opskrbu i prevozno sredstvo da može doći do Bejtullaha, a ne obavi hadž, ništa mu nije ostalo do da umre kao židov ili kršćanin. Zato što Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi kaže: “Hodočastiti hram dužan je, Allaha radi, svako ko je u mogućnosti.”
Kao što vidite jedino putovanje koje Uzvišeni traži od nas jeste haddždž, i to samo jednom u životu.
Zato ako istinski želimo da budemo hadžije nije dovoljno da kažemo: “Volio bi otići tamo!“ Nego nešto treba i preduzeti, pa ako nas u tom preduzimanju i prekine smrt za nadati se opet da smo hadžije. Naše je da se potrudimo, a Allah će odlučiti o konačnom rezultatu.
Najbolji primjer za ovo nalazimo u priči o mravu. Kažu da je mali mrav krenuo na hadž. Kada su ga vidjeli da se negdje zaputio, ostali ga upitaše: „Gdje ćeš mali mrave?“ Reče: „Odo na hadž.“ Oni mu rekoše: „Gdje ćeš ti tako mal na hadž? Nikad nećeš tamo stići!“ A mrav odgovori: „Ja sam naumio, a do Allaha je da li ću stići.“
Da li smo mi iskreno naumili otići na hadž?
POST:
Koliko je važan post najbolje nam kazuju sljedeći hadisi.
U hadis i kudsijju Gospodar je kazao: „Svako djelo sina Ademova bit će desetostruko nagrađeno, pa do sedam stotina puta. Osim posta. On je Moj i Ja za njega posebnu nagradu dajem.“
„Tako mi onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, zadah iz usta postača kod Allaha je bolji od mirisa miska!“
„Post je štit, pa kada neko od vas posti neka ne govori bestidne riječi i neka se ne dere, a ako ga neko opsuje ili napadne, neka kaže: ‘Ja postim!’“
Kao što vidite cilj posta nije gladovanje, nego je cilj posta da od nas stvori insane. Onaj ko posti on se namjerno susteže od jela, pića, seksulanih uživanja, ali i grijeha. Onaj ko posti on određuje kada će jeseti, kada će piti. I to je razlika između insana i hajvana. Jer insan kontroliše svoje nagone, dok hajvan to ne može.
Ashabi su kada bi se završio ramazan molili odmah Allaha dž.š. da dočekaju sljedeći ramazan. Zašto? Dva su mišljenja: jedno kaže zbog blagodati ramazana, a drugo jer nisu znali da li im je ramazan primljen, jer da su znali oni bi molili da odmah čim se ramazan završi umru, a ta smrt bi značila džennet. Poslanik a.s. je rekao: „Ko posti ramazan vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio!“
Budimo zahavlni Allahu dž.š. na blagodati zdrvalja tako što ćemo postiti.
Molimo Allaha dž.š. da živimo i umremo kao muslimani. Amin!!!