Piše: Enes Habibović
U našem džematu je sve više muškaraca koji za svog životnog saputnika biraju žene koje nisu muslimanke. Dolaskom u naš džemat, našu zajednicu, one postaju naše komšinice, prema kojima se moramo ponašati na najljepši mogući način, ako želimo biti pravi muslimani, jer nas tako uči naša lijepa vjera.
Naša lijepa vjera kaže da pored toga što čovjek ima dužnosti prema Bogu, on ima dužnosti i prema komšiji, bez obzira na njegovu vjeru ili nacionalnost. Jedna od tih dužnosti prema komšiji jeste i kada umre da mu se klanja dženaza, odnosno ako nije musliman da mu se obezbijedi da se ukopa, onako kako mu to njegova vjera nalaže.
Nikad o ovome nisam razmišljao bez obzira što je moj prvi komšija oženjen kršćankom. Ali jedne prilike dok smo pili kahvu, on me upita: „Hodža, de mi reci kada moja žena umre da li se ona može ukopati u ovo „naše“ mezarje, onako kako to dolikuje njezinoj vjeri?“
Bio sam zatečen.
Učio sam ja u školi onako površno da se nemuslimani ne mogu kopati u muslimansko mezarje. Ali kako ću mu reći ne može, jer ako se ne ukopa u to „naše mezarje“, gdje će, jer mi drugog nemamo.
Da li ćemo nju i još mnogo takvih slučajeva ostaviti po strani i reći šta nas briga, nije to naše ili pokušati naći rješenje. Rješenje kojim nećemo pogaziti islamske propise o mezarima i našim dužnostima prema komšiji.
Razmišljali smo.
Bilo je mnogo kombinacija, ali na kraju zajedno sa tim komšijom, i još nekim ljudima iz tadašnjeg džematskog odbora došli smo do zaključka da treba osnovati „groblje mjesne zajednice.“ Groblje u kojem će se moći kopati svi, onako kako to njima njihova vjera nalaže.
Zajedno sa tadašnjim džematskim odborom prenijeli smo svoja razmišljanja i prijedloge tadašnjem rukovodstvu mjesne zajednice, ali neformalnoj grupi građana „Za Vukovije“.
Svi su se složili da je to super ideja i da bi to trebalo realizovati. Rukovodstvo mjesne zajednice smo zamolili, jer je to u njihovoj nadležnosti, da to oni pokrenu (pošalju zahtjev i ostalo).
I od tada do danas prošlo je 3-4 godine, ali se ništa po tom pitanju nije konkretno uradilo.
I onda juče dok sam mami pomagao oko pripremanja ogrjeva za zimu dođe mi sljedeće poruka:
Bio sam presretan što se napokon krenulo u realizaciju ovog veoam važnog projekta. Bio sam presretan što smo napokon kao zajednica, kao džemat, uradili nešto po tom pitanju. Bio sam presretan što više odgovornost lijepog ophođenja prema komšiji nije na nama, mjesnoj zajednici, džematu.
Mjesna zajednica i džemat su „uradili svoje“, sada je odgovornost na našim vijećnicima, našem načelniku i našoj opštini.
Ja se nadam da će naši vijećnici, naš načelnik, i svi oni koji odlučuju o ovome shvatiti koliko je bitno riješiti ovo pitanje, i da će udovoljiti zahtjevu naše mjesne zajednice, dodijelivši traženo zemljište za osnivanje „groblja mjesne zajednice“, u koje ćemo sutra, prekosutra…kada se desi smrtni slučaj, moći ukopati naše komšije druge vjere, ali i sve druge koji budu željeli da se tu ukopaju.