7.2.2010. god. / 13. džumade-l-uhra 1441. h.g. – Hutba MIZ Kalesija
إِنَّ اللّهَ لاَ يَغْفِرُ أَن يُشْرَكَ بِهِ وَيَغْفِرُ مَا دُونَ ذَلِكَ لِمَن يَشَاء وَمَن يُشْرِكْ بِاللّهِ فَقَدِ افْتَرَى إِثْمًا عَظِيمًا
”Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.” En-Nisa, 44.
Istinu je rekao Allah Uzvišeni!
Zahvala Allahu Milosnom pripada, Onome koji iz Svoje milosti ljude obasipa, na dobro ih upućuje, od lošeg odvraća.
Salavate na Poslanika donosimo, njegovu porodicu, vjerne ashabe, sljedbenike Pravog puta i Poslanikovog sunneta.
Grijeh je ono što čovjeku čini štetu i što mu, dok se nije navikao na njegovo činjenje, u duši ne da mira.
Grijeh, odnosno ono što čovjeku čini štetu, može se počiniti prema samom sebi, prema drugim ljudima i prema Allahu.
Iako čovjek sebe najviše voli, on ipak počesto zna sam sebi štetu nanijeti grijesima koje čini.
Ti grijesi mu narušavaju zdravlje, i nije bez razloga zabranjeno ono što je štetno.
S obzirom da čovjek sebe najviše voli, najlakše će sam sebi oprostiti grijehe koje je prema sebi činio, ali je otvoreno pitanje hoće li mu Allah takve grijehe oprostiti.
One grijehe koje učini prema drugim ljudima, štetu koju drugima izazove svojim lošim postupcima, ne može čovjek sam sebi oprostiti.
Takve grijehe jedino mogu oprostiti oni prema kojima je šteta učinjena.
A grijehe prema Allahu počinjene, za nadati se, zarad Božije milosti, da će biti oprošteni.
Međutim, postoji jedna vrsta grijeha koju Allah neće oprostiti, a druge manje grijehe će oprostiti onome kome On bude htio.
Taj grijeh se zove širk i jasno je Kur’anom naglašeno da je širk pripisivanje Bogu druga, smatranje nečega ili nekoga Njemu ravnim.
A Allahu ništa slično nije i ništa se ne može porediti s Njim.
Allah je Stvoritelj, a ono što je stvoreno, Njegova stvorenja, ne mogu nikada biti u istoj ravni sa Stvoriteljem; ali, stvorenja Božija, iako razumom odlikovana, kroz vrijeme su znala činiti grijehe najveće, one koje Allah neće oprostiti, a ti grijesi spadaju u širk.
Širk, odnosno obožavanje nekog drugog ili nečeg drugog mimo Allaha, po prvi put nastaje u Nuhovom, a.s., narodu, i to nakon što su bili u tevhidu – vjerovanju u Jednog Boga i ispravnoj vjeri.
Ibn Tejmijje, rhm., je rekao: ”Osnova širka, odnosno idolopoklonstva, nastala je kod djece Ademove kao rezultat obožavanja dobrih ljudi koji su bili poštovani i cijenjeni među svojim narodom. Kada su umrli, ljudi pohrliše njihovim grobovima, i napraviše slike i kipove po njihovom liku, nakon čega ih počeše obožavati! Ovako je nastao prvi širk među Ademovim potomstvom, i to u Nuhovom, a.s., narodu. Nuh, a.s., bio je prvi poslanik koji je poslan stanovnicima Zemlje radi pozivanja u tevhid – monoteizam i zabranjivanja širka – politeizma.“
Osnova širka, odnosno obožavanja kipova proizilazi iz veličanja grobova, kao što se to desilo u Nuhovom narodu.
قَالَ نُوحٌ رَّبِّ إِنَّهُمْ عَصَوْنِي وَاتَّبَعُوا مَن لَّمْ يَزِدْهُ مَالُهُ وَوَلَدُهُ إِلَّا خَسَارًا
وَمَكَرُوا مَكْرًا كُبَّارًا
وَقَالُوا لَا تَذَرُنَّ آلِهَتَكُمْ وَلَا تَذَرُنَّ وَدًّا وَلَا سُوَاعًا وَلَا يَغُوثَ وَيَعُوقَ وَنَسْرًا
“Nuh reče: “Gospodaru moj, oni mene ne slušaju i povode se za onima čija bogatstva i djeca samo njihovu propast uvećavaju i spletke velike snuju i govore: ’Nikako božanstva svoja ne ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Jesra ne napuštajte!’” (Nuh, 21-23.)
Prenosi se da je Ibn Abbas, r.a., rekao: ”Kipovi iz vremena Nuha, a.s., kasnije su se zadržali među Arapima… To su bila imena dobrih i pobožnih ljudi iz Nuhovog, a.s., naroda. Ali, kada su pomrli, šejtan je naveo njihov narod da postave kipove nalik na njih na mjestima na kojima su inače uobičavali sjediti za svoga života, koje su kasnije nazvali po njihovim imenima – što i učiniše.
Ta generacija ljudi nije obožavala te kipove, ali kada su oni pomrli, i kada je znanje iščezlo, ljudi su počeli obožavati te kipove (mimo Allaha, dž.š.)!“
Veliki broj pripadnika selefa – prve generacije tvrdio je da su ovi ljudi bili dobri ljudi i pobožnjaci iz Nuhovog, a.s., naroda, ali kada su pomrli, kasnije generacije ljudi napraviše kult od njihovih grobova nakon čega isklesaše kipove po njihovom liku i polahko ih počeše obožavati!
Ovi ljudi su spojili dvije fitne – fitnu grobova i fitnu kipova.
Iz navedenog može se primijetiti da je glavni razlog obožavanja Vedda, Suvaa, Jegusa, Jeuka i Nesra, lažnih božanstava u Nuhovom, a.s., narodu koje Kur’an pominje, bio veličanje njihovih grobova, koji su kasnije obilježeni kipovima koje su ljudi počeli obožavati.
Ovu praksu dokinuo je Poslanik, a.s., i u korijenu ju je sasjekao.
Poslanik, a.s., također je zabranio i da osoba klanja namaz okrenuta prema grobovima, i poslao je Aliju ibn Ebi Taliba, r.a., s naredbom da ne ostavi nijedan izdignuti grob a da ga ne poravna sa zemljom, niti kipa a da ga ne uništi.
Muhammed, a.s., svojom praksom i načinom života pokazao je pripadnicima islama kako živjeti i kako se ponašati u situacijama koje život donosi.
Poslanik, a.s., dao je uputu kako govoriti o onima koji su bez života ostali i šta raditi za njihovo dobro kako bi oni imali nagradu, iako više nisu živi u ovodunjalučkom postojanju.
Sinovi Ademovi iz vremena Nuha, a.s., zastranili su u svom odnosu prema mrtvima, pa su vrlo brzo na grobovima dobrih ljudi iz njihovog naroda, nakon njihove smrti, isklesali slike i kipove, te su na taj način otišli putem koji vodi širku – najvećem grijehu za koji se u Kur’anu kaže da ga Allah neće oprostiti.
Sinovi Ademovi iz vremena današnjeg nekim svojim postupcima sliče sinovima Ademovim iz vremena Nuha, a.s., jer pojedini sinovi Ademovi iz vremena trenutnog na grobovima prave spomenike i oslikavaju slike umrlih.
To mogu raditi oni sinovi Ademovi koji nisu muslimani, jer su njihova groblja upravo takva; prepuna spomenika sa slikama umrlih.
Ta pojava je nastala u vremenu kada je znanje iščezlo.
U vremenu današnjem mnogo je znanja, ali svako znanje nije korisno.
U vremenu trenutnom veliki broj misli da zna.
U vremenu trenutnom veliki je broj onih koji ne znaju, a misle da znaju.
A najveći je broj onih koji ne znaju, a misle da sve znaju kada je u pitanju vjera.
A vjera je jasna i u njoj ništa teškim nije učinjeno; samo ljudi mogu biti teški u razumijevanju i shvatanju vjere, a najteži budu kada ne žele da shvate vjerske propise zato što su ti propisi u suprotnosti s onim što oni misle da je ispravno.
Vjera je jasna; haram i halal su jasni, a između toga dvoga su sumnjive stvari koje mnogi ljudi ne poznaju.
Ko se bude čuvao sumnjivih stvari, sačuvat će svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjive stvari, taj će zapasti i u zabranjeno, kao pastir koji čuva svoje stado oko vladarevog zabranjenog posjeda i samo što ne upadne u njega.
Ko zapadne u sumnjive stvari, zapast će i u zabranjeno.
A ko počne činiti zabranjeno, vremenom će se na njega navići, pa neće ni smatrati da čini grijeh, iako je kristalno jasno da je to grijeh.
Ali, mnogi ljudi u vremenu današnjem misle da sve znaju, a naročito su u svoje sveznanje uvjereni na polju vjere i vjerskih propisa.
Allaha molimo da nas na pravi put uputi, dobra djela ukabuli, grijehe nam oprosti, na dobro nas uputi. Amin, ja Rabbel-alemin!