Pitanje: Medžlis Islamske zajednice Kakanj postavio je Vijeću za fetve pitanje sljedeće sadržine: U posljednje vrijeme u našim džamijama je sve više primjetno korištenje pomagala i različitih rekvizita za obavljanje namaza. U početku su bili taburei, manje stolice, zatim stolice sa naslonjačem, nakon toga klupe, sada i po nekoliko, i to u nekim džamijama i tapacirane. U novije vrijeme primjećujemo da se naručuju posebne stolice sa preklopima i mjestom za sedždu. U najviše slučajeva ovi ljudi su izvan saffova džemata, a i oni na stolicama se opiru da uđu u saff, te ostaju u ćoškovima džamija. Primijetno je i to da neki bez velikog razloga koriste klupu i stolice.
Imajući u vidu da ovo poprima sve veće razmjere u smislu povećanja broja klupa, stolica i različitih rekvizita kao i mijenjanje ambijenta uobičajenog izgleda naših džamija, mi vas molimo da nam pomognete u zauzimanju ispravnog i jedinstvenog stava u korištenju pomagala u namazu na osnovu kojeg ćemo, kao Medžlis, preko imama i džematskih odbora, postupiti na terenu. Mi želimo da u jednoj hutbi na našem terenu obradimo temu korištenja pomagala u namazu kod bolesnika pa bi nam vaš stav o ovom pitanju puno značio. Uz iskren selam, glavni imam MIZ Kakanj.
Odgovor: Zahvaljujemo Medžlisu IZ Kakanj na iniciranju rasprave i zauzimanja stava o navedenom pitanju. Zaista je krajnje vrijeme da se zaustavi pogrešna praksa unošenja stolica, klupa, taburea i sličnih rekvizita i pomagala u naše džamije i mesdžide, čime se mijenja njihov uobičajeni ambijent i unutrašnji izgled. I ranije je bilo u našim mahalama i naseljima osoba sa različitim vrstama invaliditeta, ali nije bilo unošenja stolica i klupa i remećenja ustaljenog reda i rasporeda u džamijama. Navedena praksa, koja je nažalost sve prisutnija i raširenija u našim džamijama, nema šerijatskog uporišta ni opravdanja, nije bila prisutna ni u vrijeme Poslanika, a.s., i njegovih ashaba, nije prisutna, ili ne u ovoj mjeri, u džamijama diljem Islamskog svijeta, nije bila prisutna ranije ni kod nas, te je treba ukinuti i vratiti džamije u prijašnje stanje (bez klupa i stolica), jer su to obilježja vjerskih objekata nekih drugih religijskih zajednica. Osobe s invaliditetom, koje klanjaju namaz u džematu i u džamiji, trebaju zauzeti mjesto na kraju saffa i maksimalno se potruditi da klanjaju onako kako je propisano izvršavajući sve propisane radnje (stajanje, ruku‘, sedžda i sjedenje). U slučaju da to ne mogu, neka sjede u saffu naginjući se prilikom rukua naprijed, a prilikom sedžde nešto više, bez ikakvih rekvizitana kojima će činiti sedždu. Ako ni to nisu u stanju, neka klanjaju kod kuće, jer takvim osoboma nije obaveza klanjati u džeamatu u džamiju.
Na spomenutu neprikladnu praksu trebalo je blagovremeno reagirati, jer je lakše spriječiti nego liječiti. Nadam se da će osobe koje koriste navedena pomagala pravilno razumjeti naš stav, da se neće ljutiti i da će i same doprinijeti da naše džamije vrate svoj uobičajeni, primjereni, jednostavni ambijent i unutarnji izgled, jer ovaj stav nije usmjeren protiv invalida i hendikepiranih osoba, već ima za cilj sprječavanje mijenjanja unutrašnjeg izgleda džamije i reintegriranje navedenih osoba u saff.