Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 04. januar 2019. gregorijanske godine, odnosno 28. rebiul-ahir 1440. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
I Jusufova braća dođoše u Egipat da kupe pšenice iz zaliha koje je Jusuf bio prikupio za vrijeme sedam godina obilja, jer su sve zemlje u blizini Egipta sada bile pogođene glađu koju je on predskazao , a samo Egipat je imao viškove, čiju je raspodjelu nadzirao Jusuf a.s. lično. Jusuf je lijepo izgledao u raskoši vodeće državne funkcije, pa njegovoj braći nije ni na um palo da bi to mogao biti Jusuf , te ga stoga nisu ni mogli poznati. On je njih, međutim, prepoznao i počeo s njima razgovarati, kao da ih ne poznaje:
“Šta vas je dovelo u moju zemlju?” Oni mu odgovoriše da su došli zbog hrane.
“Da vi niste kakve uhode?”, upita ih Jusuf a.s.
“Bože sačuvaj!”, rekoše oni.
“Odakle ste?”, upita ih, opet, Jusuf, a.s.
“Iz Kenana smo. Otac je vjerovjesnik, Jakub.”
“Ima li on još djece, osim vas?”, upita Jusuf, a.s.
“Imao nas je dvanaest, pa je najmlađi otišao i nestao negdje u pustinji, a bio je ocu najdraži od svih. Najmlađeg brata otac je zadržao da mu bude utjeha za razgovor.”
Potom je Jusuf, a.s., naredio da se njegova braća smjeste i ugoste.”
„I kad ih je namirio, on reče: ‘(Kada ovdje dođete idući put), dovedite mi onog vašeg brata po ocu. Zar ne vidite da sam (vam) dao punu mjeru i da najbolje znam dočekati? Ako mi ga ne dovedete, nikad više nećete dobiti nijednu mjeru (žita) od mene, niti ćete mi (smjeti) prići.’
Oni odgovoriše: ‘Mi ćemo pokušati nagovoriti njegovog oca da se odvoji od njega, i, zaista, mi ćemo učiniti (što je moguće).’“ (Jusuf, 59-61.)
Zatim je Jusuf a.s. naredio svojim momcima da njihovu robu, koju su donijeli kako bi kupili hranu, neprimjetno vrate u njihove tovare, kako bi ih prepoznali kada dođu kući i kako bi se opet vratili.
„Ikada se vratiše ocu svome, (Jusufova braća) rekoše: ‘O, oče naš! Svako (će) nam žito (biti) uskraćeno (ako ne povedemo sa sobom Benjamina): pošalji, zato, brata našega s nama, da dobijemo svoju mjeru (žita); a mi ćemo ga zaista dobro čuvati!’
(Jakub) odgovori: ‘Zar da vam ga povjerim kao što sam vam nekada povjerio njegova brata (Jusufa)? (Nipošto), ali Allahovo okrilje je bolje (od vašeg), jer On je od milostivih najmilostiviji!’
I kad oni otvoriše tovare svoje, otkriše da im je sva njihova roba vraćena (i) povikaše: ‘O, oče naš, šta bismo više mogli poželjeti?! Ovdje je naša roba, vraćena nam je! (Ako pošalješ Benjamina s nama) mi ćemo (opet) donijeti hrane za našu porodicu, a pazit ćemo na svoga brata (dobro), a uz to dobiti jedan devin tovar žita više! Ono (što smo donijeli prvi put) samo je naznatan tovar!’
‘Neću ga poslati s vama’ – reče (Jakub) ‘sve dok mi ne date svečanu obavezu pred Allahom da ćete mi ga zbilja vratiti, osim ako vas same ne zadesi (smrt)!’
I kada mu oni dadoše svoju svečanu obavezu, (Jakub) reče: ‘Allah je svjedok u svemu što kažemo!’
I on dodade: ‘O, sinovi moji! Ne ulazite (u grad svi) kroz jednu kapiju, nego uđite kroz različite kapije! Ali (i tako) ja vam ne mogu biti ni od kakve koristi protiv (bilo čega što odredi) Allah: presuda (o tome šta će se dogoditi) pripada samo Allahu! U Njega se samo uzdam; svi koji imaju pouzdanje (u Njegovo postojanje) trebaju se uzdati samo u Njega!’
I kada oni uđoše (u Jusufov grad) onako kako im je otac njihov bio naredio, to im nije bilo ni od kakve koristi protiv (zamisli) Allahove. (Njegov zahtjev) je poslužio samo da zadovolji Jakubvu duboku želju (da ih zaštiti)…
I kad iziđoše pred Jusufa, on privi na grudi brata svoga i reče: ‘Ja sam, doista, brat tvoj i ne žalosti se zbog onoga što su oni uradili.’
I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu (pehar) u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: ‘O karavano, vi ste, doista, kradljivci!’
Oni im pristupiše i upitaše: ‘Šta tražite?’
‘Tražimo vladarevu čašu’ odgovoriše. ‘Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!’
‘Allaha nam’- rekoše oni – ‘vi znate da mi nismo došli činiti nered na Zemlji, i mi nismo kradljivci.’
‘A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?’ – upitaše.
‘Kazna je onome u čijem se tovaru nađe – sam on’ – odgovoriše….
I on poče s vrećama njihovim, prije vreća brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga….
‘Ako je on ukrao’- rekoše oni – ‘pa i prije je brat njegov krao!’
I Jusuf im ne reče ništa. ‘Vi ste u gorem položaju’ – pomisli u sebi – ‘Allah dobro zna kako je bilo to o čemu govorite.’
‘O upravniče,’ – rekoše oni – ‘on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek.’
‘Sačuvaj Bože,’ – reče – ‘da uzmem nekog drugog do onoga u koga smo naš predmet našli! Tada bismo zaista bili nepravedni!’
I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. ‘Zar ne znate’ – reče najstariji među njima – ‘da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji. Vratite se ocu svome pa recite: ‘O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati. Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!’
‘Nije tako’ – reče Jakub – “u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je.’ I okrenu se od njih i reče: ‘O Jusufe, tugo moja!’ – a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.
‘Allaha nam,’ – rekoše oni – ‘ti toliko spominješ Jusufa da ćeš teško oboljeti ili umrijeti!’
‘Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate’ – reče on. ‘O sinovi moji, idite i raspitajte se za Jusufa i brata njegova, i ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.’“ (Jusuf, 69-87.)
Prenosi se da je Jakub a.s. usnio meleka smrti i upitao ga za Jusufa a.s. “Živ je!” odgovorio mu je on.
Kako se završila priča koju Uzvišeni Allah naziva ahsenul kasas – najljepše kazivanje ako Bog da saznat ćemo sljedeći petak!