Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 14. septembar 2018. gregorijanske godine, odnosno 04. muharrem 1440. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
وَكُلًّا نَّقُصُّ عَلَيْكَ مِنْ أَنبَاءِ الرُّسُلِ مَا نُثَبِّتُ بِهِ فُؤَادَكَ ۚ وَجَاءَكَ فِي هَٰذِهِ الْحَقُّ وَمَوْعِظَةٌ وَذِكْرَىٰ لِلْمُؤْمِنِينَ
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Ibrahim a.s. se nakon Sarine smrti oženio Keturom koja mu je, uz drugu djecu, rodila i sina po imenu Medjen. Medjenovi potomci su se naselili u Arabiji, u području sjevernog Hidžaza, nedaleko od zaljeva Akaba. Čitavo ovo područje je po njima i nazvano, pa se odatle ime Medjen odnosi kako na pomenutoga Ibrahimovog a.s. sina, tako i na pleme, odnosno narod, kao i na region u kome su živjeli.
Medjen i njegovi neposredni potomci vjerno su čuvali vjeru svoga mubarek oca Ibrahima a.s. ali kasnije generacije njihovih potomaka skrenuše sa pravoga puta. Tako se vremenom među njima ponovo ukorijenilo idolopoklonstvo. Oni su počeli obožavati drvo imena Ejka. To drvo je bilo gusto, isprepletenih i zamršenih grana, kao žbun, brlog i bilo ga je mnogo u njihovom gradu, pa je odatle taj grad i nazvan Ejka, a i oni sami su nazvani drugim imenom Narod Ejke.
Osim idolopoklonstva među njima su bili rašireni i drugi grijesi. Bili su oholi nasilnici koji su, pod izgovorom plaćanja carina i putarina, sistematski pljačkali sve trgovačke karavane koje su prolazile njihovim područjem. Varali su na vagi i na litru, i nije bilo načina prevare u trgovini, a da ga oni nisu koristili. Zbog svega navedenog Allah dž.š. im je iz svoje neizmjerne milosti poslao Šuajba a.s. kako bi ih pozvao na pravi put.
Poslanik a.s. kaže: ”Četverica od njih (poslanika) su bili Arapi: Hud, Salih, Šuajb i tvoj poslanik, o Ebu Zerre.”
Kao i ostali Božiji poslanici i Šuajb a.s.je bio omiljen u svom narodu. Svi su ga voljeli i svi su rado slušali njegove mudre misli pretočene u najljepše riječi. Bio je nadaleko poznat po rječitosti, što se kod Arapa izuzetno cijenilo. Zbog svoje rječitosti u poslaničkom periodu dobio je i nadimak ”Hatibu-l-enbijai” – ”Rječiti vjerovjesnik”. ”Kad bi Allahov Poslanik (Muhammed a.s.), spomenuo Šuajba, rekao bi: ‘To je rječiti vjerovjesnik’.”
Međutim, čim je dobio Objavu od Uzvišenog, odnosno čim je počeo pozivati na pravi put, ljubav njegovg naroda prema njemu se izgubila, kao što je bio slučaj i kod većine drugih poslanika.
Kur’an kaže: „‘O narode moj’, govorio je on (Šuajb), ‘Allahu se klanjajte, vi drugoga boga osim Njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji, kada je već na njoj uspostavljen, ne remetite. To je bolje za vas ako vjerujete. I ne postavljajte zasjede na putu ispravnom, prijeteći i od Allahovog puta odvraćajući one koji u Njega vjeruju, želeći krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umnožio, a pogledajte kako su skončali oni koji su nered pravili. I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!’“ (El-E’araf, 85-87.)
Ove Šuajbove riječi su doprle samo do malog broja vjernika, dok mnogi od njih, prvenstveno oholi bogataši i uglednici, su bili gluhi na njegove pozive, te su ga u laž ugonili i prijetili njemu i vjernicima koji su ga slijedili.
„Glavešine naroda njegova, oni koji su bili oholi, rekoše: ‘Ili ćete vjeru našu bezuvjetno prihvatiti ili ćemo, o Šuajbe, i tebe i one što s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.'” (El-E’araf, 88.)
“‘O Šuajbe’, govorili su oni, ‘da li vjera tvoja traži da mi napustimo ono čemu su se preci naši klanjali, ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si ‘pametan’ i ‘razuman’!'” (Hud, 88.)
“‘O Šuajbe’, rekoše oni, ‘mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si među nama jadan; da nije roda tvog, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag.'” (Hud, 92.)
“Ti si samo opčinjen; i ti si samo čovjek kao i mi; za nas si ti, doista, lažac pravi; zato spusti na nas kaznu s neba, ako istinu govoriš!” (Eš-Šu’ara’, 185-187.)
Na sve ove uvrede i prijetnje Šuajb a.s. reče: „O narode moj, činite sve što možete, a činiću i ja. Vi ćete, sigurno, saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je uistinu lažac. Pa, vi čekajte i ja ću s vama čekati!” (Hud, 94.)
Šuajbov narod je zadesila trostruka kazna: razarajući zemljotres kojeg su pratile ogromne detonacije i kazna iz oblaka, nešto slično poput kazne narodu Semud.
Kada se završila Allahova prijetnja nevjernicima i kada su Šuajb i vjernici izašli na sigurno, vidjeli su razbacana mrtva tijela nevjernika. U takvom stanju Šuajb im se posljednji put obraća, pa kaže: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto onda da tugujem za narodom nevjerničkim?!” (El-E’araf, 93.)
Nakon svega ovoga Šuajb a.s. je zauvijek napustio Ejku da bi se naselio na drugom mjestu u Medjenu, u neposrednoj blizini Medjenske vode, oaze bogate bunarevima i vrelima. A puste ruševine uništenoga grada Ejke ostadoše kao trajni podsjetnik budućim generacijama kakve sve posljedice ljude čekaju ako budu istrajavali u najvećem grijehu mnogoboštvu, u krivom vaganju, kao i u svim drugim oblicima griješnog, zločinačkog ponašanja.
Šuajb a.s. je bio punac Musa a.s. ali zbog nedostatka vremena o ovome ćemo ako Bog da govoriti kada budemo govorili o Musa a.s.
Šuajb a.s. je sa svojim ashabima doživio duboku starost i umro je u Mekki, a ukopani su nedaleko od Kabe.