Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 09. mart 2018. gregorijanske godine, odnosno 21. džumadel-uhra 1439. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
“A sve ove vijesti koje ti o pojedinim događajima o poslanicima kazujemo zato su da njima srce tvoje učvrstimo. i u ovima došla ti je prava istina, i pouka, i vjernicima opomena.” (Hud, 120.)
Ibrahim a.s. je imao nadimak Halilullah – Allahov prijatelj. Rođen je 2000 godina prije Isa a.s. u Mezopotamiji, Babilon. U to vrijeme u Mezopotamiji su vladali kraljevi koji su bili mnogobošci, tako da je i većina stanovništva bilo istog opredjeljenja. Ibrahimov otac Azer je takođe bio mnogobožac. Šta više on je pravio kipove, a zatim ih prodavao kako bi im se i drugi mogli klanjati.
U to doba Babilonom je vladao nepravedni kralj Nemrud. Proricatelji su mu rekli da će se roditi muško dijete koje će ga uništiti. Kako bi izbjegao ovo proročanstvo kralj je odlučio da ubije svago muško novorođenče, ali Allah dž.š. upućuje Ibrahimovu majku da se sakrije u pećinu, kako bi rodila i tu do određenog roka odgajala svoga sina Ibrahima. Kada je došlo vrijeme da se Ibrahim pridruži svojoj porodici, napustio je pećinu, a bila je noć. Ibrahim a.s. prvi put u životu gleda u zvjezdano nebo i čudi se, a kako je sve to izgledalo najbolje ćemo vidjeti iz sljedećeg kur’anskog kazivanja: “I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’
A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, on reče: ‘Ako me Gospodar moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali.’ A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: ‘Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!’ – A pošto zađe, on reče: ‘Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!’” (El-En’am, 75-79.)
Kada je Ibrahim a.s. spoznao svoga Gospodara, Allah dž.š. nakon što ga je počastio islamom, dao mu je još jednu svoju blagodat, a to je poslanstvo. Allah dž.š. je Ibrahimu objavio suhufe u kojima je pisalo da svi imaju odgovornost za svoje vlastite postupke; da će nakon smrti svi oživljeni biti i svom Gospodaru se vratiti; da niko neće teret tuđih grijeha nositi, već će svaki pojedinac prema vlastitome trudu nagrađen ili kažnjen biti; da je spas samo u iskrenoj vjeri i predanom namazu; da moraju pronaći način da ne dopuste da ih obmane ovaj svijet, kojeg inače više vole, već da se posvete ahiretu koji je bolji od dunjaluka i vječan je.
Pozivajući ka dobru Ibrahim a.s. je prvo krenuo od svoga oca Azera, pa mu je rekao: “Oče moj, ja sam tvoj sin. Moj Gospodar me je učinio poslanikom i dao mi, od znanja i spoznaje, mnoge stvari. Ovi kipovi vam ne koriste. Onaj ko ih obožava, obožava šejtana, a na kraju će završiti u žestokoj patnji i bolnoj kazni na Sudnjem danu. Ostavi, o oče moj, obožavanje ovih idola i obožavaj samo Allaha, Gospodara svjetova.” Na ovako lijepe riječi njegov otac reče: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Zar želiš da ostavimo obožavanje kipova? Ako se ti ne povratiš njima i njihovom obožavanju, sigurno ću te ubiti!!! Ostavi me i udalji se od mene!! Čuvaj se moje ljutnje i moje mržnje!!” Ibrahimu je samo preostalo da prihvati prijetnju svoga oca, pa mu je smireno odgovorio: “Mir tebi! Moliću Gospodara svoga da ti oprosti.I napustiću i vas i sve one koje mimo Allaha obožavate.”
Narod je počeo pričati o Ibrahimu a.s. i njegovom pozivu. Kada je ta vijest stigla do nepravednog kralja Nemruda, pozvao je Ibrahima a.s. u svoj dvorac, a zatim ga upitao: “Ko je taj Bog kojem nas ti pozivaš? Zar postoji Gospodar osim mene?” Ibrahim reče: “Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje,” Nemrud reče: “Ja dajem život i smrt, ubijam koga hoću, a pošteđujem koga hoću.” Kako bi pokazao koliko je Nemrud nemoćan, Ibrahim a.s. reče: “Allah čini da Sunce izlazi sa istoka, pa učini ti da izađe sa zapada! Onaj ko daje život i smrt sposoban je i za drugo pored toga.” Nemrud se još više uzoholi, tako da sakupi ogromnu vojsku koja će uništiti Ibrahima a.s. i njegova Gospodara. U dogovorenom času i na dogovorenom mjestu Nemrud je stajao na čelu ogromne vojske kad su na horizontu ugledali tamni oblak koji im se približavao. Rojevi komaraca i mušica su se ustremili na njih u tako ogromnom broju da su im čak u cjelosti zaklonili Sunce. Insekti su grizli, odredbom dragoga Allaha, njihovo meso i sisali njihovu krv, tako da su od Nemrudovih vojnika ostajali samo kosturi. Sve se odvijalo toliko brzo da od neizrecivog straha ukočeni vojnici nisu mogli nigdje pobjeći. Što se tiče Nemruda, njegova sudbina bila je još užasnija. Naime, jedna od mušica ušla je kroz Nemrudovu nozdrvu unutar njegove lobanje i dospjela do mozga, ali joj nije bilo naređeno da ga odmah ubije. Ona je ostala tamo onoliko dugo koliko je bilo određeno, stalno iritirajući mozak i tako nanoseći Nemrudu užasnu bol u glavi što ga je izluđivala do te mjere da je sam sebe u glavu udarao metalnom šipkom. Na kraju je u velikim mukama taj nesretnik i otišao sa ovoga svijeta ka džehennemskoj vatri koja ga očekuje.
Što se Ibrahima a.s. tiče, on je čestito i predano nastavio svoju poslaničku misiju upozoravanja svoga naroda i pozivanja na pravi put.
Vrijeme je prolazilo, a sukob između Ibrahima a.s. i njegovog naroda se sve više povećavao. Tako jednog prazničnog dana kada je sav Ibrahimov narod pravio hranu i ostavljao pred kipove u velikom hramu, a zatim se povlačio iz grada, Ibrahim a.s. ostade sam u gradu, izigravajući bolesnika. Ibrahim a.s. je otišao u hram sa kipovima. U hramu nije bilo ljudi, pa se prvo počeo ismijavati sa kipovima govoreći: “Zašto ne jedete? Šta vam je pa ne govorite?” Potom je uzeo sjekiru i počeo razbijati kipove. Porazbijao ih je sve osim onog najvećeg kojem je oko vrata okačio sjekiru, a onda izašao.
Nakon što su se ljudi vratili i ušli u hram bili su šokirani. Povikali su: “Ko uradi ovo sa bogovima našim?” Neko reče: “Čuli smo jednog momka kako ih huli, ime mu je Ibrahim!!” “Ah… znali smo da je on. Hajdemo brzo njemu da ga kaznimo zbog njegovog teškog grijeha!!”
Doveli su Ibrahima i okupili ljude. “Jesi li ti ovo uradio sa bogovima našim, o Ibrahime?” Reče: “To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju da govore!” Pogledali su jedni druge, a zatim rekli: “Pa ti znaš da oni ne govore!” Ibrahim a.s. reče: “Pa zar vi pored Allaha obožavate ono što vam nikakve korisiti ne može donijeti, niti štete otkloniti? Teško vama zbog onoga što pored Allaha obožavate! Pa zar vi ne shvaćate?!” I umjesto da nakon ovako jasnog dokaza prihvate vjeru u Jednog Boga, oni se još više uzoholiše i odlučiše da zapale Ibrahima. Donosilu su granje i drva sa svih strana. Kada su zapalili tu ogromnu kamaru drva, i kada se vatra razbuktala toliko da niko do tada nije vidio nešto slično, bacilli su Ibrahima a.s. u nju. Ovaj događaj su posmtrale i životinje i meleki. Tako se prenosi da je pčela u svojim ustima nosila kapljicu vode pokušavajući na taj način pomoći u gašenju vatre i spasu Ibrahima. I slavuj je pokušao gasiti vatru. Ipak, bilo je i onih životinja koje su bile na strani nevjernika. Kao jedna od takvih spominje se gušter koji je uporno puhao u vatru i nastojao je dodatno raspiriti. Aiša r.a. nam govori: „Kada je Ibrahim a.s. bio bačen u vatru, sve životinje na Zemlji su je gasile, osim jedne vrste guštera koji ju je puhao na njega.”
Ebu Hurejre r.a. kaže da je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Kada je Ibrahim a.s. bačen u vatru rekao je: – Bože Ti si na nebu Jedini, a ja sam na Zemlji jedini koji Te obožava!” Navodi se u hadisima da se Džibril pojavio u zraku ispred Ibrahima a.s. i upitao ga: “Imaš li kakvu potrebu?” A on reče: “Od tebe ne.”
Tada dolazi Allahova naredba vatri: “O vatro, postani hladna i spas Ibarahimu!” Ibn Abbas kaže: „Da Allah nije rekao: i spasonosna Ibrahimu, smrzao bi se od njene hladnoće.”
Tog dana svijet se nije mogao koristiti vatrom, jer je Allah tog dana promijenio fizičke zakone tako da vatra nije imala svoje vreline, a kod Ibrahima a.s. je spalila samo poveze kojima je bio vezan.
Dahhak kaže: “Prenosi se da je Džibril bio s njim i da mu je brisao znoj sa čela. To je bilo jedino što je od vatre osjetio.” Svi su bili iznenađeni onim što su vidjeli. Tako da su se neki od njih pokajali, ali većina osta u očitoj zabludi.
Allah dž.š. kaže: “I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.” (El-Enbiya, 70-71.)
Koja je to blagoslovljena zemlja u koju je Ibrahim a.s. otišao saznat ćemo ako Bog da prvog petka u mjesecu aprilu.