Jednog dana neki čovjek se zagubi u gustoj i dubokoj šumi. Kako se približavala noć, počeo je tražiti pogodno mjesto na kojem bi mogao prenoćiti. Ugleda jednu pećinu i tu se skloni. Kako je bio jako umoran, ubrzo je utonuo u duboki san. Kada se ujutro probudi, ugleda medvjeda kako leži pored njega. Medvjed je bio budan i prijateljski raspoložen:
„Oprosti, prijatelju što nisam bio kod kuće kada si došao i što te nisam bolje ugostio. Pripremio bih ti večeru i udobniji ležaj“ reče medvjed.
„O, naprotiv. Baš sam se dobro odmorio. Samo mi jedno nije prijalo. Previše, brate, smrdi u ovoj tvojoj kući“ reče čovjek.
Na te riječi, medvjed uze nož i pruži ga čovjeku:
„Uzmi ovaj nož i zabodi ga svom sanagom u moje grudi. Ako to ne učiniš, pojest ću te ovog trenutka.“
Čovjek se uplaši i poče ga moliti, govoreći da to ne može učiniti. Medvjed je ostao pri svome i poče se žestoko ljutiti. Vidi čovjek da nema šale, uzme nož i oštro ga zabode medvjedu u pleća, zadavši mu duboku ranu.
I tako se raziđoše.
Prošlo je mnogo godina od tog događaja. Jednog dana, sretoše se ponovo u šumi. Razgovarali su o mnogim stvarima. Kada se čovjek htio oprostiti od medvjeda i krenuti dalje svojim putem, medvjed mu reče:
„Pogledaj prijatelju u moja pleća. Vidiš li ranu koju si mi zadao nožem? Da li šta primjećuješ?“
Čovjek bojažljivo pogleda i sa olakšanjem reče:
„Ne, ništa se ne vidi. Sve je tako dobro zaraslo!“
„Sad ćeš me razumjeti, prijatelju“ reče medvjed. „Rana je zacijelila i ja sam zaboravio na nju. Ali, uvredljive riječi što si mi ih onda izrekao neću zaboraviti dok sam živ. Sada, idi svojim putem, i da znaš, bolje ti je da se više nikada ne sretnemo.“
Od tada čovjek i medvjed žive u stalnom neprijateljstvu.
Pouka priče: I najdublja rana zacijeli, ali rana nanesena uvredljivom riječju nikada se ne zaboravlja.“