Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 15. septembar 2017. gregorijanske godine, odnosno 24. Zul-hidždže 1438. hidžretske godine.
Allah dž.š. kaže:
يَا أَيُّهَا النَّاسُ كُلُوا مِمَّا فِي الْأَرْضِ حَلَالًا طَيِّبًا وَلَا تَتَّبِعُوا خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ ۚ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ
إِنَّمَا يَأْمُرُكُم بِالسُّوءِ وَالْفَحْشَاءِ وَأَن تَقُولُوا عَلَى اللَّهِ مَا لَا تَعْلَمُونَ
“O ljudi, jedite od onoga što ima na Zemlji, ali samo ono što je dopušteno i što je prijatno, i ne slijedite šejtanove stope, jer vam je on neprijatelj očevidni! On vas navraća na grijeh i razvrat i na to da o Allahu govorite ono što ne znate.” (Al-Bakarah -168-169.)
Braćo, koliko je nas koji se muslimanima zovemo, a jedemo i pijemo ono što je zabranjeno? Koliko je nas koji se muslimanima zovemo, a krmetina nam je postala svakodnevna ishrana, pa čak ne možemo ni na fudbalsku utakmicu otići, a da malo ovog poganluka ne ponesemo? Koliko je nas koji se muslimanima zovemo, a i kurbansko meso smo učinili haramom, jer smo ga kupili od novca kojeg smo dobili u kladionici, kojeg smo zaradili preprodavajući ukradene stavri…? (Braćo, krasti i kupovati ukradene stvari je jedno te isto) Koliko je nas koji se muslimanima zovemo, a bez pive i ostalih alkoholnih pića ne možemo niti jedan jedini dan? (Proklet je onaj ko alkohol pije, ko ga prodaje, ko ga služi….) Koliko je nas koji se muslimanima zovemo, a od islama imamo samo ime?
Braćo, biti musliman znači ostaviti grijeh i razvrat. Biti musliman znači paziti šta jedemo, šta pijemo, šta oblačimo, skime se družimo, kome se pokoravmo… Biti musliman znači govoriti o Allahu samo ono što znamo. Apsurd je draga braćo govoriti: „Allah je rekao to i to“, a nikad u životu nismo otvorili Kur’an, tefsir, pa da stavrno vidimo šta nam to Allah govori. Znanje o Allahu se stječe dugogodišnjim izučavanjem islamskih nauka, a ne hodajući od kahve do kahve ili zvaršetkom sufare. Zbog toga vas draga braćo molim da se klonimo riječi: „Allah je rekao… Poslanik je rekao…“ jer ako slažemo na Allaha i Poslanika samo jednu jedinu riječ, a kod nas se zna desiti slučaj da iz neznanja ili nečeg drugog slažemo i čitavu rečenicu (Na jednom sijelu kojem sam prisustvovao jedan čovjek, koji inače radi na bušutinama, kaže da u Kur’anu piše da je Ceriću zabranjeno da se kandiduje za predsjednika. Estagfirullah), onda za nas vrijede sljedeće riječi Uzvišenog Allaha dž.š.:
„I ima li onda nepravednijeg od onoga koji o Allahu izmišlja laži ili poriče Istinu koja mu dolazi? I zar nevjernicima nije mjesto u džehennemu?“ (Al-Ankebut,68.)
A Poslanik a.s. kaže: “Ko na mene slaže namjerno (a namjerno je čim pričamo ono o čemu znanja nemamo) neka sebi pripremi mjesto u vatri.”
Braćo, jedan vid iznošenja laži na Allaha dž.š. jeste i osuda drugih ljudi. Vjerovjesnik a.s. je rekao: “Neki čovjek je kazao: ‘Tako mi Allaha, Allah neće oprostiti tom i tom!’ Allah je, tada, rekao: ‘Ko se to uzdiže iznad Mene, pa kaže da ja neću oprostiti tom i tom! Ja sam mu oprostio, a tvoja djela poništio!!!’“
Braćo, znajmo da naše shvatanje pravde, nije istovjetno sa Allahovom pravdom. Ako nekoga mrzimo ili mu zavidimo to uopšte ne znači da njega Allah treba kazniti, naprotiv možda to bude razlog da Allah dž.š. nas kazni, a njemu oprosti. Jer jedna izreka kaže: „Čudni su putevi Gospodnji.“
Jedan vid neznanja o Allahu jeste kriviti Allah dž.š. za iskušenja koja su nas pogodila.Čuo sam da je neka žena bila u vjeri čitav svoj život: klanjala, postila, sadaku dijelila… Ali onda je Allah iskuša sa sa bolešću djeteta, i umjesto da zatarži pomoć od Allaha, ona okrivi Allaha za ono što joj se desilo, pa je prestala i klanjati, i postiti, jednostavno skrenula sa pravog puta.
Braćo imati znanje o Allahu dž.š. znači znati da je Allah tu uz tebe i za tebe i u dobru i zlu. Imati znanje o Allahu dž.š. znači znati da sve što imamo (imetak, zdrvalje, djecu…) sve nam je to On dao onako gratis, džabe, pa kako onda da se ljutimo kada nam isto oduzme. Imati znanje o Allahu dž.š. znači, imati lijepo mišljenje o Njemu Allahu Uzvišenom, bez obzira u kojoj se situaciji nađemo. Možda će neko od nas sada reći lahko je to reći, ali kad se desi onda je to drugačije. I to se ste upravu, zbog toga molim Allaha dž.š. da nas sačuva od onih iskušenja koja ne možemo podnijeti, a posebno da nas sačuva iskušenja našom djecom.
Draga braćo da je moguće uskladiti i riječi i djela, čak i u ovakvim slučajevima, najbolje nam to pokazuje slučaj našeg Poslanik a.s. koji je ukupao tri sina i tri kćerke, ali je ipak ostao na pravom putu, jer je znao da sve što dolazi bilo dobro ili loše jeste Allahovim određenjem.
U povijesti je zabilježena smrt njegovog posljednjeg sina, Ibrahima, pa se kaže: „Muhammed je uzeo dijete i drhtavom rukom ga položio sebi u krilo. Srce mu se kidalo zbog nove tragedije, a lice odražavalo unutrašnju bol. Gušeći se od žalosti, reče mu: ‘O, Ibrahime, protiv Božijeg suda mi smo potpuno nemoćni’, i potom zašuti. Suze su mu se slijevale iz očiju. Dijete je polahko umiralo, a majka mu i tetka, koje su to gledale, glasno su i bez prestanka plakale. Poslanik ih nije u tome sprečavao. Kad je Ibrahim izdahnuo, Muhammedova nada koja mu je kratko bila utjeha potpuno se raspršila. Suznih očiju se još jednom obratio djetetu: “O, Ibrahime, da nije sigurna istina da će se zadnji od nas pridružiti prvom, oplakivali bismo te više nego što to činimo sada.’ Trenutak kasnije reče: ‘Oči plaču, a srce tuguje, ali mi ne govorimo ništa drugo osim onog što je ugodno našem Gospodaru. Doista, Ibrahime, ožalošćeni smo tvojim odlaskom.’ Svjesni Muhammedove tuge, mudri među muslimanima su se trudili da podsjete Poslanika kako im je on lično naređivao da se ne prepuštaju samosažaljenju zbog bolnog gubitka usljed nečije smrti. A Muhammed je odgovorio: ‘Nisam zabranjivao tugu, nego podizanje glasa u naricanju. Ono što vidite kod mene je posljedica ljubavi i saosjećanja u mom srcu prema mom izgubljenom djetetu. Zapamtite da oni koji nemaju saosjećanja za druge ni sami neće imati saosjećanja drugih.’“
I današnju hutbu ćemo završiti sa još jednim primjerom, istinskog znanja o Allahu dž.š., jer možda će neki reći: „Eh, ipak je on Poslanik, a mi…“ Da je moguće slično pustupiti i u našem vremenu govori nam događaj od 23. avgusta 1992. godine. Naime tog dana je četnički agresor ispalio granatu sa položaja oko Sarajeva. Od te granate u ulici Halači na Baščaršiji poginulo je osam civila, a teško ranjeno njih troje.
Među poginulima su bile tri kćerke Almasa, Mahira i Meliha i unuka sedmogodišnja Esma bivšeg zamjenika Reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini hafiza Ismeta ef. Spahića. Hafiz Spahić, moralni velikan i hrabar insan je svoje kćeri i unuku lično spustio u mezare, a na dženazi je rekao slijedeće: “Allah mene kuša jer sam govorio da budemo istrajni (u borbi) pa evo hafize vidi kako je dati krv šehida i elhamdulillah, hvala Allahu da sam ovo dočekao, da nisam dočekao crn obraz.”
Poslanik a.s. je govorio: “Zbijte safove, poravnjajte ramena, popunite praznine, ne ostavite mjesta za šejtana, blago dotičite ruke svoje braće klanjača; ko sastavi saf, neka ga Allah sastavi sa Sobom, a ko prekine saf, neka ga Allah od Sebe odvoji!”