Hvala Allahu dž.š., Gospodaru svih svjetova. Donesimo salavat i selam na posljednjeg Allahovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.w.s., na njegove ashabe, porodicu i na sve koji su živjeli i umrli sa vjerom u srcu.
Braćo, podsjećam sebe i vas na čvrsto vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i Božije određenje.
Danas je 09. septembar 2016. gregorijanske godine, odnosno 07. zul-hidžedže 1437. hidžretske godine.
Poslanik Muhammed a.s. je rekao: ”Neka je proklet onaj u čijem se prisustvu ja spomenem, a on ne prouči salavat na mene!“
Poslanik a.s. kaže: „Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko dijelova, a i stid je dio imana.“ (Buharija)
Jedne prilike Nasrudin-hodža je, prolazeći kroz omanje selo, zastao da se odmori u blizini jednog mezarja. Osvrnuvši se unaokolo, pogled mu zastade na natpisima koji su ukrašavali nišane.Na njima je pisalo da su stanovnici tog mjesta živjeli svega sedmicu ili dvije i potom umirali. Na jednom nišanu je pisalo: ‘Rahmetli taj i taj živio 15 dana’, na drugom “Rahmetli ta i ta živjela 7 dana“, što je jako čudno bilo budući da ljudski vijek puno duže traje.
Ovo je zainteresovalo Nasrudin-hodžu, pa odluči pitati mještane o čemu je riječ.
Naišavši na mještane, bez okolišanja im postavi pitanje: „Dobri ljudi, kako to da vi živite jako kratko, a ljudi iz drugih naselja provedu na ovom svijetu barem par decenija, ako ne i više?“
A oni mu odgovoriše sljedeće: „Časni gostu, radi se o nesporazumu. Mi na nišane ne upisujemo koliko ljudi godina prožive, već koliko su u životu imali sretnih dana.“
Nasrudin-hodža tada reče: „E, ako je tako, onda bi na mom mezaru pisalo: ‘Umro, a nije ni živio’.“
Braćo, današnja hutba je posvećena 54. dijelu imana, a to je stid.
Stid se na arapskom jeziku kaže el-haja’, a dolazi od arapske riječi el-hajatun što znači život. Shodno ovome da se zaključiti da će stid, kao jedna od najljepših moralnih osobina, najljepših ukrasa, biti izražen samo kod onog insana koji ima život srca. Život duše.
A da bi imali život srca, život duše, ne znači živjeti po principu životinja: use, nase i podase, nego živjeti po principima Kur’ana i suneta, a to je raditi ono što nam je Allah i Njegov Poslanik naredio, a kloniti se onoga što su nam zabranili. Život srca, život duše, znači biti okićen najljepšim moralnim osobinama, kao što su iskrenost, poštenje, dobročinstvo, stid. Život srca, život duše, znači lijepo se odnositi, kako prema Allahu i Njegovom Poslaniku, tako i prema insanu i hajvanu. Život srca, život duše, znači biti svakodnevno od koristi svom džematu, svojoj mjesnoj zajednici, svojoj opštini, svojoj državi.
Allahov Poslanik a.s. kaže: „Stid je od imana (vjerovanja), a sa imanom ćete ući u džennet. A bestidnost je nedogojenost, a sa tim ćete u džehennem.“
Braćo, iz navedenog hadisa se da zaključiti da će samo „živ čovjek“, stidan čovjek, ući u džennet. Jer, stid je ona istinska mjera naše ljudskosti, naše duše, naše dobrote. Samo iz stida progovara istinska čovječnost čovjeka.
Poslanik, a.s., kaže: ”Istinski se stidite Allaha!” ”Mi se stidimo, o Allahov poslaniče”, odgovoriše ashabi, a on reče: ”Nisam mislio na to, nego, ko se istinski Allaha stidi neka čuva glavu i ono što je u njoj (Neka pazi šta će instalirati u svoju glavu.Neka pazi da li će u nju instalirati nešto što je od koristi ili nešto što je beskorisno.), neka pazi na stomak i ono što je u njemu ( pazi da li jedeš haram ili halal), neka se prisjeća smrti i iskušenja, i ko ahiretu teži neka ostavi dunjalučke ukrase. Onaj ko sve ovo ispuni, taj se istinski Allaha, dž.š., stidi.”
Pogledajte braćo šta Poslanik kaže za istinski stid.
Da li se mi braćo stidimo? Da li mi pazimo do svog ugleda, do svoje časti, do svog obraza, ili nam je obraz ko opanak? Imajući u vidu naše današnje stanje, stanje gdje vladaju bahatost, haos, bezobzirnost, sebičnost, lopovluk, laž, mito, kurupcija, nepravda, i sve druge vrste nemorala, da se zaključiti da nam je obraz ko opanak. Jer samo čovjek sa takvim obrazom može danas obećati, a sutra iznevjeriti, pa opet kasnije doći i obećati, pa iznevjeriti, i sve tako u krug. Samo čovjek sa takvim obrazom u lice ti se smije, a iza leđa „drvlje i kamenje“. Samo čovjek sa takvim obrazom može javno činiti grijehe poput alkohola, kocke, bluda, droge itd. Samo čovjek sa takvim obrazom može zaboraviti milion dobra koje si za njega i njegovu porodicu uradio. Samo čovjek sa takvim obrazom kaže: ‘ Kada zna Bog, neka zna i čovjek.’
A ja znam, iako sam poprilično mlad, da ovakvo stanje nije bilo oduvijek. U vrijeme naših djedova i nena, a malim dijelom i naših roditelja, dobro se pazilo na obraz, jer on se gradio godinama, a gubio se u sekundama. U vrijeme naših djedova i nena pazilo se na javni nastup, da ne galamiš kad ne treba i gdje ne treba, da poštuješ kućni red i poredak, da ne bacaš smeće gdje se ne smije (putevi, rijeke, haremi…), da ne uzmeš ni trunku, ako to nije tvoje. U to vrijeme se pazilo da nikoga ne povrijediš, i da nikome ne uradiš ono što ne bi želio da se tebi uradi. Pazilo se da ne činiš nikome zlo, i da ga ne želiš nikome.
Naravno, nisu ni tada svi bili, stidni, moralni, obrazli, bilo je i tada kabadahija i lopova, ali većina njih je držalo do časti i obraza. Većina njih je držala do stida i suda bližnjih. Shodno tome postojala je neka mjera u ponašanju.
Ono zbog čega bi nekada čovjek propao u zemlju od stida, sada se poštuje i nagrađuje. Oni su bili zaista sretna generacija, znali su živjeti život koji im je Allah podario. A mi? Za nas bi čovjek mogao reći da smo živi mrtvaci, jer naš život je pun nesreće, nezadovoljstva, stresa, depresije, straha, grijeha. Ovakav život je braćo, jer smo se ogriješili i prema Bogu i prema narodu, a griješimo zato što nemamo ni stida ni obraza. Tako kada bi neko od nas umro u selu sa početka hutbe, vjerovatno bi mu pisalo kao kod Nasrudin-hodže, umro a nije ni živio.
Fudajl kaže: „Pet stvari ukazuje na nesretnost: krutost srca, oko koje ne plače, manjkavost stida, želja za dunjalukom i duga nada.“
Braćo, popravimo ovih pet stvari i doživimo istinsku sreću, počnimo živjeti život.
U jednoj predaji se kaže: „Robe nepravedan si prema Meni, Ja te stalno spominjem, a ti Me zaboravljaš. Robe Ja te stalno zovem Sebi, a ti odlaziš drugom. Ja ti rješavam probleme i liječim te kad se razboliš, a ti se zahvaljuješ drugom. Ja ti opraštam kada griješiš,a ti i dalje svjesno griješiš. Kad god digneš ruke prema Meni, Ja se stidim da ti ih vratim prazne, a ti se ne stidiš nastaviti raditi ono što si i radio.“
I na kraju ove hutbe citirat ću hadis, koji bi bio dovoljan da ništa ranije nisam rekao, a on glasi: „Ako se ne stidiš, radi što god hoćeš.“