- Pojašnjavanje nekih šerijatsko-pravnih normi vezanih za islamsko vjerovanje. Najvažnije od njih su: spominjanje Allahovog imena prilikom prinošenja žrtve i klanja životinje, zabrana konzumiranja mesa životinja koje nisu zaklane uz Allahovo ime, a pogotovo mesa životinja koje su zaklane uz spominjanje imena božanstava koja obožavaju mušrici.
- Vezivanje srca za Allaha Uzvišenog kada su u pitanju uputa i zabluda dovodi do toga da se samo u Njega uzdamo, što biva uzrokom da On u naša prsa usadi uputu.
- Detaljno spominjanje pojedinih obreda koje su izmislili mnogobošci bez bilo kakvog dokaza za njihovo utemeljenje, kao i odgovor na njih.
- Kraj sure El-En’am obuhvata deset raznih savjeta i uputa o kojima vrijedi razmisliti i po njima raditi.
- Početak sure El-E’araf donosi malo poduži razgovor između šejtana i Allaha Uzvišenog, te način zavođenja Adema od strane šejtana.
- Nakon kazivanja o Ademu i šejtanu, Uzvišeni Allah nas zove sa četiri poziva, pa da li ima neko ko će pouku primiti?
- Nakon toga se spominju razgovori između stanovnika dženneta i džehennema, kao i razgovor sa onima koji će biti na bedemu, između dženneta i vatre. Pokušaj da zamisliš sebe kao pripadnika jedne od ovih skupina.
- Ovaj džuz se završava sa pet kazivanja o prijaš njim vjerovjesnicima, zato treba da razmislimo o razlozima zbog kojih su uništeni oni koji su negirali vjerovjesnike.
Kratki komentar:
Sura El-Eanam je prva mekkanska sura u Kur’anu nakon niza medinskih. Prilikom njenog dostavljanja 70.000 meleka je veličalo Allaha, stoga ova činjenica trebala bi nas usmjeriti da srcem i umom čitamo ovu suru. Nekada se čovjeku čini da se određeni ajeti odnose samo na nevjernike, naročito u mekkanskim surama koje govore o zabludi nevjernika i postojanju Allaha. Međutim, istraživanja o religioznosti pokazuju nam da i sami muslimani, oni koji klanjaju i poste, sumnjaju u određene stvari koje su objavljene. Npr. u BiH veliki broj ispitanika o vjeri izrazio je sumnju o postojanju meleka. Ovo može izgledati nevjerovatnim, ali čak možemo biti svjedoci ovakvom mišljenju kada vidite muslimane koji su skeptični po pitanju događaja s prošlim narodima ili na Budućem svijetu pa komentarišu: Nije se niko vratio da potvrdi je li tako. Drugi ne dovode ovo u pitanje, ali kada im imam kaže da dova sudbinu mijenja oni će ipak sve uraditi, tražiti pomoć od ljudi, tražiti štelu pa tek onda, i to možda, doviti, odnosno nisu baš sigurni u snagu dove. Treći ne vjeruju da udjeljivanje sadake produžuje život i nafaku itd. Drugim riječima, postoji ta trunka skeptičnosti, sumnje ili neke vrste nevjerovanja čak i kod muslimana koji poste, klanjaju i iskreno vjeruju da postoji Gospodar. Stoga nije ni čudo da Kur’an počinje surom El-Bekara i kaže se i vjernicima i nevjernicima “zalike-l-kitabu la rejbe fiih” – ovo je knjiga u koju nema sumnje. I ne zaboravimo da u životu šejtan vjernika ne može učiniti nevjernikom, ali može ga učiniti sumnjičavim. To mu je glavna obaveza kod vjernika: da ubacuje sumnju u sve, u ispravnost života Poslanika, a.s., u hadise, u ispitivanje u kaburu itd. Sumnja je otvaranje vrata nevjerovanju, stoga će šejtan koristiti svaku situaciju u kojoj će došaptavati: sumnjaj u sve.
Allah koristi ove ajete da ukaže nevjernicima da su u zabludi, stoga ovo su argumenti koje možemo i trebamo sami koristiti. Između svih ovih ajeta u suri Allah vjernicima, bogobojaznima kaže da neće odgovarati zbog nevjerovanja nevejrnika, ali „dužni su da ih opomenu ne bi li i oni postali bogobojazni“.
Svi imamo u svojim familijama, mahalama, na radnim mjestima ljude koji ne vjeruju ili kažu da vjeruju, ali ničim to ne pokazuju. To je naša misija! Nemojmo jedni druge pozivati u vjeru, već ovu grupu ljudi. Nažalost, širimo islam, odnosno „ispravan“ islam, mezheb, akidu u džamiji, umjesto na poslu i u svojoj familiji. Kada bismo jednog čovjeka, poznanika, kolegu lijepim savjetom, a Allahovom voljom, uputili da klanja, posti i sl. vrjednije je nego cijeli naš Dunjaluk. I ne samo to, ovo nam nije ostavljeno na izbor, već nam je to dužnost (69. ajet), a koliko radimo na tome? Allah cijelu suru posveti ukazivanju na pravi put nevjernicima, a mi se stidimo ih samo pozvati ili razgovarati s njima, stoga nije ni čudo da i mi prihvatamo sadašnji popularni princip da se niko ne poziva u vjeru, jer nije kulturno, nije u duhu savremenog života.
Ovdje ističemo da pozivamo lijepim savjetom. Postoje danas ljudi koji pozivaju u vjeru, čak i već postojeće vjernike pozivaju u „ispravan“ islam, ali njihov pristup čini više štetu. Allah nam kaže da je On taj koji upućuje na pravi put (107. ajet) te nam kaže u 108. ajetu da ne psujemo, grdimo odnosno ne provociramo nevjernike kako oni ne bi vrijeđali Allaha, dž.š. Stoga, ako će naše pozivanje vjeri biti takvo da naš kolega ili rođak opsuje Boga, onda bolje da ne pozivamo.
Također, zamislimo kakav je status kod Allaha današnjih tzv. muslimana zbog čijih djela i prijetnji nemuslimani u Evropi i cijelom svijetu spaljuju Kur’an, vrijeđaju Allaha na svaki mogući način.
Sura nosi naziv zbog opisa stoke koju koriste ljudi, a poseban naglasak je stavljen na laži Jevreja o tome šta im je dopušteno, a šta dozvoljeno od stoke. Također, poručuje nam se da muslimani imaju mnogo šire mogućnosti u biranju hrane na ovom svijetu. Stoga, musliman treba da prepozna blagodat koja je data muslimanima spram Jevreja i drugih naroda kroz 145. ajet. Jevrejima su zabranjene mnoge životinje i njihovi dijelovi, a jedina životinja koja je muslimanima zabranjena jeste svinja.
Na kraju ove sure nalazi se poznato ašere Men džae… u kojem se nalazi predivan 162. ajet kojeg možemo imati kao moto na našim levhama i općenito u životu.
Također u ovom ašeretu nalazi se ajet, odnosno blagodat koja je jedno od najvećih bogatstava muslimana i koja nije data nijednom drugom narodu. U 160. ajetu Allah nam kaže da će nas za jedno dobro djelo desetorostruko nagraditi. Slava Allahu koji nas je i ovim principom pomogao. Koliko čovjek treba biti ohol da počini u svom životu više grijeha od dobrih djela koja se pišu desetorostruko?
U suri El-Earaf se nalazi ajet (26) u kojem se kaže da je najbolja odjeća „odjeća bogobojaznosti“. Ovaj ajet često muslimani zloupotrebljavaju pa kažu da nije bitan kodeks oblačenja kod muslimana/ki, već je bitnija bogobojaznost. Reći ćemo samo ovo: ko je bogobojazan to će se odraziti i na njegovo oblačenje, njegovo unutarnje stanje će se odraziti na vanjsko. Također, prije ovog ajeta objašnjava nam se da je posljedica grijeha, gubljenje bigobojaznosti bilo ukazivanje stidnih mjesta Adema i Have, odnosno gubitak odjeće.