- Govor o sljedbenicima Knjige, njihovim izjavama o Musau, alejhisselam, njihovom stavu o Merjemi i Isau, alejhisselam.
- Veliki dio ovog dijela Kur’ana zauzima sura El-Maide, koja je jedna od posljednih objavljenih medinskih sura. Ova sura stavlja akcenat na propise vezane za ugovore i pridržavanje istih, svejedno da li se radilo o bližnjima ili nekome ko nam nije blizak, pa čak kad su u pitanju i nevjernici. Cilj svega ovoga jeste odgajanje vjernika koji će voditi brigu o izvršavanju preuzetih obaveza i ugovora.
- Ova sura spominje neke propise koji se ne nalaze u drugim surama.
- Počinjesa veoma detaljnom razradom propisa vezanih za hranu, spominjući neke vrste zabranjenih i dozvoljenih jela.
- U njoj se nalazi ajet koji govori o abdestu, nekim njegovim obaveznim radnjama, kao i obavezama koje se odnose na kupanje.
- Naredba izvršavanja obaveza prema Allahu, te pravedno postupanje čak i prema onima koje ne volimo.
- Upoznavanje sa prirodom odnosa sljedbenika Knjige prema Allahu i poslanicima je veoma važan faktor koji utiče na naš odnos spram njih.
- Poziv Musaa, alejhisselam da se uđe u Svetu zemlju, vrijednost ispoljavanja istine, navođenja ljudi na dobročinstvo i oslanjanja na Allaha Uzvišenog.
- Govor o opasnosti bespravnog ubijanja, činjenja nereda, te ukazivanje na vrijednost pomaganja drugima i spašavanja njihovog fizičkog ili duhovnog života.
- Spominjanje vezano za objavljivanje nebeskih knjiga kao i status onoga koji ne sudi po onome što je objavljeno.
- Zabrana prijateljevanja sa jevrejima i kršćanima i opasnost šutnje islamskih učenjaka kada su u pitanju kršenja šerijatskih propisa.
- Opovrgavanje sumnji koje su imali kršćani po pitanju Isaa, alejhisselam, te nuđenje da se pokaju od svega onoga što su kazali.
Kratki komentar:
Prvi ajet u ovom džuzu upućuje vjernika da o lošem, ružnom, zlu ne govori glasno. To pravo ima samo onaj kome je učinjena nepravda. Ipak, ljudi prenose takve vijesti, govore o zlu jer su takve vijesti nažalost najinteresantnije. Razlika od vremena kada je ovaj ajet objavljen jeste što ako sada vjernik kaže, napiše, fotografiše nešto loše, širi se mnogostruko i mnogo dalje, zbog tehnologije i prijenosa informacija. Stoga, kolike su razmjere ove pokuđene stvari sada? Također, nekada se taj glas o zlu znao izgubiti, nestati, ljudi zaborave, a danas može ostati godinama na društvenim mrežama, portalima i slično. Ne budimo oni koji govore glasno o zlu, ne “šerujmo“ takve stvari, a prije svega ne bavimo se onime što nas se ne tiče, jer mnoge od tih stvari mogu biti glasine i laži. Na poslijetku, Allah, dž.š., kaže u ovom ajetu da on ne voli da se o zlu govori glasno, stoga zar onaj ko voli Allaha može činiti nešto što Allah ne voli? Nažalost neki mogu, jer ne vole svog Gospodara pravom ljubavlju. Kada je u pitanju djevojka, muž ili slično, osoba izbjegava činiti ono što oni ne vole, a kada je pitanju Allah, dž.š., kako se ponašaju?
Kraj sure En-Nisa govori o Isau, a.s., i kršćanima (171-172), a ista tema se nastavlja u suri El-Maide. Samo ime sure je nastalo od maide – trpeze koju su dobili kršćani, o čemu ćemo kasnije govoriti. Ovdje ukažimo na druge odlike sure. Sura ukazuje na ponašanje Jevreja i kršćana, odnosno Ehlu-l-Kitab i savjetuje da ne činimo ono što su oni činili. Jedna od tih stvari jeste prekidanje zavjeta, odnosno nepoštivanje dogovora. Allah je uzeo zavjet od jevreja kao i od kršćana (od 12. ajeta pa dalje) da budu ispravni vjernici pa su oni prekršili dato obećanje. Jedna od stvari kojom su prekršili zavjet jeste što su “dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili“ (14), odnosno izostavljanje Allahovih naredbi i činjenje onoga što je On zabranio vodi kršenju zavjeta, a naš trenutni zavjet jesu principi islama, ono što smo prihvatili kao obaveze od Poslanika, a.s.
Ova sura i počinje riječima “O vjernici, ispunjavajte obaveze…“, odnosno poručuje nam se da neispunjavanje obaveza vodi ka kršenju zavjeta datog Allahu, dž.š. i Poslaniku, a.s. U ovoj suri se govori o onome šta muslimani smiju činiti, a šta ne, odnosno Allah, dž.š., podsjeća vjernike na sve ono o čemu je Poslanik, a.s., govorio u toku cijelog svog života, te upravo u ovoj suri stavlja pečat na islam riječima: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio…“(3. ajet) Allah nas u ovoj suri podsjeća da smo prihvatili upotpunjen islam, sa svim obavezama, kao što su prihvatili vjeru kršćani i Jevreji, te nas upozorava da se ne izigravamo s vjerom kao što su oni radili i prekršili svoj zavjet, svoju vjeru i jasno nam kaže: “O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne pa Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole (sjetimo se prvog ajeta iz ovog džuza i svega onoga što Allah ne voli), prema vjernicima ponizne, a prema nevjerniccima ponosite…“ (54. ajet).
Ovdje ukažimo na još jedan detalj na koji se upozorava. Jevreji i kršćani prekršili su zavjet i s hranom, jelom: «i rado ono što je zabranjeno jedu…“ (42. ajet) Interesantno da se u ovoj suri upravo dosta govori šta musliman smije jesti, a šta ne, čak detaljno (3. ajet). Stoga, Allahu je bitno šta jedemo, a je li nama? Danas, kada imamo mogućnost birati halal hranu postoje vjernici koji ismijavaju pokušaje označavanja dozvoljene hrane halal-certifikatom, provjeravanje vjernika šta je čista/dobra/halal hrana, a šta ne, i to nazivaju cjepidlačenjem, često po principu: Grijeh ne ulazi na usta nego izlazi iz usta. To nije tačno! Upravo su se Jevreji i kršćani ismijavali sa svojom vjerom i upravo s haram hranom i pićem počeli kršiti principe svoje vjere.
Još jedan interesantan detalj s ovom surom jeste da uz govor o potrebi za čistom hranom Allah nam kaže kako da čistimo tijelo i objašnjava nam abdest, gusul i tejemum.
Starije generacije su čistile ulice, mahale pred ramazan, jer im je to bilo preduvjet za čišćenje duše. Naša tijela čistimo pa i kada umremo kupaju nas drugi da opet čisti odemo svom Gospodaru.
S ovako objedinjenim temama u jednoj suri, skoro ajet do ajeta, uzmimo pouku: Vjerničke duše trebaju biti čiste kao i njihova hrana, piće, odjeća, kuće… A, jesu li?