Prenosi se jedan zanimljiv događaj vezan za jednog od naših dobrih prethodnika, to jest selefa ovog ummeta, koji se zvao Sile b. Ušejm. On je bio jedan od učenjaka (alima) koji su postupali po svom znanju, bio je pobožnjak i borac na Allahovom putu (mudžahid). U jednoj od bitaka otišao je u izviđanje i našao neprijateljsku vojsku na dvije noći putovanja od muslimanske vojske. Brzo je krenuo nazad kako bi o tome obavijestio vojskovođu, ali ga je nešto neočekivano zadesilo; njegov konj je uginuo. Za povratak u muslimanski logor trebala su samo dva dana jahanja kako bi stigao na vrijeme obavijestiti vojskovođu, a sada mu je trebalo pet dana hoda! U tako teškom momentu, stao je iznad konja i rekao: “Allahumme in kuntu leke ‘abden, fe bi hakki zikri leke, fe in kunna ‘alel-hakki, ve aduvvuna ‘alel batil, fe ahji li feresi ubelligu džejši!” (Allahu moj! Ako sam Tebi robovao, tako ti prava moga spominjanja Tebe, kada smo mi na istini, a naš neprijatelj na zabludi, oživi moga konja, kako bih obavijestio svoju vojsku!) Obratite pažnju na ove riječi: ” … fe bi hakki zikri leke … ” -tako Ti prava moga zikra-spominjanja Tebe)!
Dakle, on zaklinje Allaha, subhanehu ve te’ala! Zar je to dozvoljeno? Naravno da jeste. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Možda će se desiti da raščupan i prašnjav rob, neugledne i pohabane odjeće, onaj na koga niko ne obraća pažnju, onaj koga ljudi vraćaju s vrata -zakune Allaha da nešto uradi, pa će mu se Allah odazvati i uraditi to što Ga je rob zamolio.”
U drugom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve setlem, rekao je:
“Hoćete li da vas obavijestim o stanovnicima Dženneta? T o je svaki slabi i potlačeni. Kada bi on (tj. neko od njih) zakletvom prizvao Allaha, On bi mu se odazvao i to ispunio”, zbog velikog mjesta i stepena koji takav vjernik uživa kod Allaha.
Nakon izgovorene dove, konj Sile b. Ušejma ustade i on ga uzjaha te se zaputi u logor da obavijesti vojskovođu. Kada je došao do muslimanskog logora, dočekao ga je sin, a on mu reče: “Sine moj! Uzmi ovog konja i budi blag i nježan prema njemu. Ako ogladni, nahrani ga, a ako ne, sahrani ga.”
Ibn Sila, jedan od predvodnika tabiina, čudeći se očevim riječima, uzeo je konja, donio mu hranu i vodu, ali konj nije htio ni jesti ni piti. Ibn Sila pogleda u njega, a konj istog trenutka uginu. Zatim je otišao i rekao ocu: “Zaista u ovome ima nešto čudno: konj koji putuje dva dana, odbija i hranu i vodu kada mu prineseš?!” Otac mu reče: “Sine moj! Jede li i pije mrtvac? On je mrtav! Gospodar ga je oživio da ispuni moj zadatak.” Sin ga upita: “Oče, šta se desilo?”, pa mu otac sve ispriča. Na to mu sin reče: “Babo moj! Zaklinjem te Allahom da mi kažeš koji si zikr učio i kojim si zikrom Allaha zakleo (zakletvom prizvao)?” Rekao je: “To je ajet iz Allahove Knjige. Nisam ga ostavio nijedne noći, pa čak ni u noći kada sam se oženio, a da nisam klanjao učeći ga!”
“Koji je to ajet, oče?”, upita ga sin.
“‘l neka je uzvišen Allah, Vladar istiniti -nema drugog istinskog boga osim Njega, Gospodara Arša veličanstvenog.“ (El-Mu’minun, 116.)